Kroz projekt 3D formacija odnedavno organiziramo volontiranje sa ženama i djecom iz Ukrajine. Sudionici treće godine projekta rade na intenzivnom uključivanju u društvo i društveno koristan rad. Društveni angažman im itekako polazi za rukom, tako su dosad proveli druge Pučke misije u trajanju od četiri dana u potresom pogođenoj Banovini.
Kroz krizno volontiranje, volonteri osmišljavaju tjedne radionice za žene i djecu iz Ukrajine koje su smještene na Čiovu. Na Čiovo se odlazi jednom tjedno. Naši volonteri se prije susreta nalaze te osmišljavaju radionice i igre koje će provoditi. Također, dvoje volontera pričaju ruski i ukrajinski jezik što uvelike pomaže svladavanju jezične barijere.
U suradnji smo s Caritasom Splitsko-makarske nadbiskupije koji nam osigurava prijevoz volontera do Čiova te grkokatoličkim svećenikom iz Splita koji s volonterima odlazi na Čiovo. Volonteri odlaze u Okrug Gornji u župu sv. Karla Boromejskog gdje je župnik, don Miroslav Rubić, na korištenje dao dvoranu i župne prostore za provođenje aktivnosti.
Naša volonterka Anita nam pobliže opisuje kako se ova ideja u potpunosti realizirala: „Zanimljivo je kako smo nekako spontano ušli u ovu priču. Sve je realizirano suradnjom sa župnikom don Miroslavom Rubićem i Caritasom Splitsko-makarske nadbiskupije. Za krenuti put Čiova i Okruga Gornjeg bilo je dovoljno samo nekoliko poziva, a ruku na srce, nije nas trebalo puno nagovarati.
Ja sam inače Ukrajinka po mami i razmišljala sam kako bi stvarno volila na neki način pomoć svome narodu, a da to bude i njima korisno. Super je što se prikupljaju sredstva, ljudi nose hranu, odjeću i igračke. Svega toga triba, ali moje srce je žudilo pomoći na taj, ali i još neki drugi način.
Kad smo na 3.godini 3D-a raspravljali o nastavku aktivnosti poslije Pučkih misija, volontiranje s Ukrajincima se javilo kao prijedlog te sam u tom trenutku znala da trebam biti u Okrugu.”
O iskustvima volontiranja rekli su nam isusovački novaci Ante Arambašić, Luka Prević, Jakov Petrak te dugogodišnja volonterka naše udruge – Anita Buterin.
1) Opišite volonterske aktivnosti u kojima sudjelujete te koji je vaš zadatak?
Ante Arambašić: „Razgovor s ukrajinskim izbjeglicama, odraslima i djecom, te općenito pomoć u komunikaciji između Ukrajinaca i ostalih volontera zbog vladanja ruskim jezikom.“
Luka Prević: „Igra i druženje s djecom.“
Jakov Petrak: „Razgovori sa ženama i igra s djecom na Čiovu.“
Anita Buterin: „Sudjelujem u raznim SKAC-ovim aktivnostima. U grupi sam poslužitelja na Misi mladih, dio organizacijskog tima volonterskog projekta 72 sata bez kompromisa, dio organizacijskog tima Volontiranja na Banovini te dio tima koji osmišljava i provodi 3. godinu 3D formacije u sklopu koje smo održali Pučke misije i volontiranje na Čiovu u Okrugu Gornjem gdje su trenutno smještene žene i djeca izbjeglice iz Ukrajine.
Moj zadatak tamo nije nešto pretežak. S grupom volontera svaki četvrtak popodne provodimo vrijeme i družimo se sa ženama i djecom iz Ukrajine s kojima se igramo, pričamo i…pijemo čaj. Puno čaja. Jer naše Ukrajinke vole čaj” – nadodaje nam kroz smijeh te nastavlja: “A pričati jezik znamo Ante i ja. Ostali na mote. Ali na kraju, svi se razumiju. Nije teško kad su dica u pitanju. Dica znaju najbolje načine sporazumijevanja – jedan od njih je igra. Sa ženama smo mi koji znamo jezik, a ostali volonteri bačeni su na milost i nemilost dici” – opet nadodaje kroz smijeh.
Zatim nadodaje važnu poruku: “Možda ste naše volontiranje zamišljali kao nešto spektakularno, jer realno ovih se dana samo o ratu priča. No mogu vam posvjedočiti koliko je korisno ovo što radimo. Korisno ženama jer su u teškoj situaciji trebaju rame za plakanje, osobu kojoj će se požaliti i s kojom će se nasmijati. Koliko je korisno djeci koja se nisu bezbrižno smijala i igrala već predugo. Ali na kraju dana, korisno je i nama. Biti s njima ovih dana unosi neopisivu Ljubav u srce. Da, napisala sam s velikim LJ jer kroz volontiranje s njima vidim živoga Gospodina koji brine te koji je mene i ostale kroz ovo iskoristio kako bi tim ljudima bio blizu i podsjetio ih kako nisu ostavljeni.”
2) Kakve su reakcije djece i žena iz Ukrajine na aktivnosti koje im organizirate?
Ante Arambašić: „Djeca se raduju našim posjetima. Najviše zbog igre s nama i sa svojim zemljacima i vršnjacima s kojima se ne stignu inače viđati. Majke su jako zahvalne što im se djeca imaju priliku igrati te što im netko daje svoje vrijeme i energiju. Također i njima je ova prilika korisna da se međusobno sastanu i porazgovaraju. Drago im je i što s nekima od nas mogu razgovarati na ruskom jer rijetko imaju priliku voditi ozbiljan razgovor s domaćim ljudima zbog jezične barijere.“
Luka Prević: „Djeca jedva čekaju priliku da se okupe, tako da im ovi redoviti susreti mnogo znače. Majke su još zahvalnije što im se djeca mogu sresti s vršnjacima i zajedno se igrati.“
Jakov Petrak: „Neke žene s djecom dolaze stalno. Djeca su otvorena za igru i druženje. Čini se da i djeci i majkama znači imati mjesto i vrijeme na kojem će se okupiti i družiti.“
Anita Buterin: „Prvi put kad smo išli, nismo znali što nas čeka. Hoće li se uopće tko pojaviti na upoznavanju i druženju (iako je don Miro sve najavio), ali došli smo. I odaziv je bio slab. Mislili smo da će odaziv nastaviti biti slab, ali na iznenađenje svih nije. Već idući put pojavilo se desetak žena i još toliko dice. I od tada, igra i druženje ne prestaje! Čak nas pitaju dolazimo li u četvrtak jer djeca ne mogu dočekati. I ne mogu vam opisati radost na susretima. Ta djeca, onako živahna, do plafona bi skočila da mogu…sve ih zanima, svaka igra, keksići, grickalice, sokovi, priča s nama i ako netko od volontera ne dođe oni odmah pitaju gdje je i zašto ga nema.
Žene sjednu s nama za stol i pričaju. O svemu. Što god požele i čega god se sjete. I vidim kako im je to potrebno. Četvrtak popodne postalo je njihovo vrijeme za odmor. Od briga, od svakodnevice, od misli. Zatim nam pokazuju slike i videa svojih voljenih, svoje kuće, zgrade, restorana na koje jedan tren plačemo, a opet drugi tren se smijemo nekim ljepšim vremenima.
Kad sam u početku dobila upit od jedne gospođe zašto smo tu, odgovorila sam joj vrlo kratko: „tu smo jer želimo provoditi vrijeme s vama i igrati se s djecom“, ona se oduševila jer je rekla da otkad je ovo sve počelo nije nitko sjeo s njom i slušao je, a treba joj to jer ona mora biti jaka za svoju djecu.
Na ove volonterske aktivnosti odlaze sudionici 3. godine projekta 3D formacija te isusovački novaci. Kada smo ih upitali kako su se odlučili sudjelovati u ovim projektnim aktivnostima dobili smo vrlo emotivane odgovore.
Anita Buterin: „Dovoljan razlog za svaki tjedan doći k njima su – oni. Njihove oči pune suza, ali i snage za borbu, njihov (naš) jezik koji mi izaziva ponos, osmjeh i razigranost djece, način na koji otvaraju poklone, način na koji nas prihvaćaju njihove male otvorene rukice.“
Isusovačkim novacima su ove aktivnosti dodijeljene, ali iz iskustva koje su nam posvjedočili vjerujemo kako nisu požalili.
3) Možeš li istaknuti neki događaj ili iskustvo koje vas je posebno dojmio?
Ante Arambašić: „Kada su djeca razgrabila poklone koje im je poslala udruga MoSt.“
Luka Prević: „Posebno me ganulo kad nam se pridružio mali Pero (4 godine) i kako je bio sav ozaren kad smo se počeli loptati s njim. Ne znam jesam li ikad vidio sretnijeg djeteta. Skakao je od radosti i smiješio se od uha do uha.“
Jakov Petrak: „Kad sam s djecom počeo spontano igrati se lovice. Bez riječi, puno smijeha, jednostavno i zabavno.“
Anita Buterin: „Ne mogu baš izdvojiti neki događaj jer mi je sve s njima znakovito, ali jako lipo mi je bilo vidit radost dice i iznenađenje majki kad smo donili poklone koje smo u suradnji s udrugom “MoSt” podijelili dici. Drugi naj trenutak mi je bilo igranje frizbija s curama po buri.“
4) I za kraj, možete li napisati ohrabrujuću poruku za buduće mlade volontere?
Ante Arambašić: „Svrhovito je davati vrijeme i pažnju. Uvijek se nađe netko tko će rado primiti.“
Luka Prević: „Ako i ne znate u što se upuštate (mi nismo znali), a želite učiniti dobru stvar, odvažite se – pokušajte! I iznenadit ćete se koliko dobra može vaša prisutnost i pažnja učiniti drugima, ne samo Ukrajincima nego i onima s kojima živite.“
Jakov Petrak: „Kad mi dođe zasićenje i ne da mi se više jer sam umoran, imam pametnijeg posla, ne osjećam se korisno ili ne znam što bih tamo radio pa ipak odem – to su posebni trenuci.“
Anita Buterin: „Budućim mladim volonterima želim svim srcem da pronađete nešto za čime vaše srce gori kako bi se mogli davati što više. Jer koliko god bilo je meni bilo neizvjesno i strašno prvi put doći k njima, i koliko god se borila s time radim li dovoljno, trebam li još što napraviti, jesam li korisna ili potrebna tu, svaka moja sumnja se potopi kad vidim te majke i djecu, kad im dođem u školu, kad pričam s njima i shvatim da je baš ovo moje ništa Bog iskoristio i učinio da bude nešto!“
Vjerujemo da su ova svjedočanstva volontera dodirnula i vaša srca. Našim volonterima želimo ustrajnosti i gorljivosti u svemu što čine da našu okolinu i svijet učine boljim mjestom. Malim, ali i onim većim ukrajinskim prijateljima želimo što ugodniji boravak u našoj domovini dok se ne poslože prilike i ne ispuni njihova najveća čežnja – povratak kući.
