Prošle godine predstavili smo i s vama podijelili iskustva s prvih SKAC-ovih Pučkih misija.
Ove godine, pučke misije smo proveli od 3. do 6. ožujka u župi Hrastovica koja obuhvaća četiri sela. Provode se u sklopu treće godine projekta 3D formacije. Sudjelovalo su 24 mlada volontera iz Splita i 16 volontera iz Hrastovice.
Kroz četiri dana mladi su svojom prisutnošću dotakli mnoge te ih još jednom podsjetili kako nisu sami i zaboravljeni. Kroz dane provedene u Banovini proveli smo nekoliko raznih aktivnosti i volonterskih akcija koje su pripremane i osmišljavanje tjednima unaprijed. Posjećivali smo stare i nemoćne u pratnji svećenika, patera Hrvoja Mravka i doktorice, Ljubice Oršolić Marunica s ciljem poboljšanja njihovog duhovnog i tjelesnog zdravlja. Zatim smo organizirali i proveli različite sportske igre i edukativne radionice za djecu svih dobnih uzrasta. Tako se selom ponovno zaorio dječji smijeh.
Ali kakav bi to posjet Banovini bio da nismo zasukali rukave. Odrađene su razne radne akcije kao što su: kuhanje, preslagivanje krova i gradnja drvarnice obitelji iz Hrastovice, sređivanje prilaza i okolice crkve sv. Duha, podrezivanje tristotinjak stabala jabuka te čišćenje okoliša u Langovu domu za starije i nemoćne u Maloj Gorici i zaštićivanje debla voćki. Također smo posjećivali i dokumentirali obitelji u posjeti kojima će naši prijatelji iz SKAC Osijeka darivati uskrsnice.
Ovim putem posebno zahvaljujemo fra Draganu Grizelju koji nam po tko zna koji put otvara svoje srce i vrata svoje kuće. Također, veliko hvala teti Ankici koja nam je kuhala, biskupu Košiću, pateru Hrvoju, dr.Ljubici, svim donatorima, župljanima i volonterima.
U nastavku vam donosimo iskustva volontera koji su vikend proveli u Pučkim misijama na Banovini.
Prvo iskustvo sudjelovanja na Pučkim misijama s nama je podijelio Domagoj Franić, student Informatike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu. Sudionik je treće godine projekta 3D formacije u sklopu kojih se i organiziraju Pučke misije. U slobodno vrijeme bavi se glazbom te djeluje kao član gospel zbora Mihovil.
Domagoj: Da odmah na početku budem iskren, nisam baš s najvećom odvažnošću i sigurnošću otišao na Pučke misije. Vjerojatno jer je u meni bila prisutna određena doza straha kako će to sve ispasti te hoće li imati koristi i smisla za ljude kojima idemo. Nekolicina nas je išla na Banovinu po prvi put, ali i mnogobrojni koji već imaju iskustva na Banovini tako da nismo išli baš „na blef“ kako bi se reklo. U vožnji do Hrastovice pritisak je splasnuo, a kao šlag na to stigao je veseli i topli pozdrav fra Drage Grizelja. On je u tih nekoliko dana, koliko smo boravili u Hrastovici i okolnim mjestima, na mene ostavio neopisivi dojam kao rijetko tko dotad. Motivacija, izgaranje za druge i njihovu dobrobit, veseo i poletan duh koji ga krase samo su dio obilježja kojima vrlo lako očara svakoga tko se nađe u njegovoj blizini. O svemu tome vrlo rado svjedoče njegovi župljani. To su ljudi koji bez obzira na sve nedaće, ratne i prirodne, s kojima se susreću na svojoj rodnoj grudi ne odustaju od života u Hrastovici. Hrabro kroče naprijed s nadom da će se sve popraviti i biti bolje. Neovisno o teškim životnim uvjetima u kojima se nalaze, dočekali su nas kao najdražeg člana obitelji te pružili sve kako bi nam boravak u njihovom malom i simpatičnom selcu učinili prelijepim.
Kroz nekoliko dana provedenih u Banovini prošao sam razne aktivnosti koje su detaljno isplanirane prije samog polaska na put. Bio sam pratnja fra Dragi u kućnim posjetama obiteljima u Hrastovici, sudjelovao u sviračkoj sekciji našeg improviziranog zbora koji je animirao svete mise i klanjanja. Također, bio sam dio ekipe koja je radila na krovištu doma jedne obitelji te sam sudjelovao u radionicama i igrama s djecom. Najveći izazov za mene bilo je sudjelovanje u radionicama s djecom. Ali ne jer ne volim djecu ili nešto slično, već zbog toga što sam smatrao kako najviše mogu doprinijeti kroz fizički rad. Možda sam na neki način umanjivao vrijednost aktivnosti posvećenih najmanjima. Sve mi je to došlo do glave kroz druženje s dječakom Matijom gdje mi je Gospodin posvijestio koliko, na neki način, zanemarujem sebi bliske osobe te ih uzimam zdravo za gotovo.
Mogao bih napisati mali roman o dojmovima iz Hrastovice, ali to ću sačuvati za neku drugu priliku. Za kraj ću reći nešto što vjerojatno svako tko svjedoči o volontiranju na Banovini, a i o volontiranju općenito, kaže. U ovakav projekt se uključimo s mišlju i idejom da pomognemo nekome, a zapravo, na kraju projekta mi budemo osobe koje su dobile pomoć. Zbog toga sve ove pozitivne priče dijelimo i prenosimo drugima. Jer nikad ne znate kad ćete drugoga potaknuti na isto i uključiti u volontiranje.
Neka vas Domagojeva iskrena priča i pozitivno iskustvo uistinu potakne na volontiranje kako bi i vi osjetili puninu srca koje se daje za drugoga. I dok ste još uvijek pod dojmom prethodnog iskustva donosimo vam priču buduće učiteljice, studentice Filozofskog fakulteta u Splitu, Ines Biočić. Ona dolazi iz malog mjesta Runović pored Imotskog te svaki slobodni trenutak provodi vani. Kako kaže: „dite sam sa sela“ pa shodno tome voli raditi, šetati, istraživati, planinariti, igrati košarku i biti aktivna na bilo koji način.
Ines: Pučkim misijama sam se pridružila prvenstveno jer sam htjela vidjeti kako stvari stoje na terenu. Do sada sam pomagala i sudjelovala u donacijama Crvenog križa, no ipak mi je bila želja otići gore te svojim rukama i srcem pomoći. Za mene su pučke misije jedna vrsta duhovne pomoći i podizanja duha u ljudima koji su pretrpjeli nedaće.
Tijekom ovih pučkih misija obavljali smo fizičke poslove poput popravka krova, čišćenja okoliša crkve te bojanja i zaštite voćnjaka, dok smo na kraju svakog dana zajedno sudjelovali na svetoj misi, te bi sabirali dojmove protekloga dana. Uz sav posao pronašlo bi se mjesta i za šalu ili koju toplu riječ. Često su nam mještani govorili: „Evo naših Splićana.“ Takve rečenice ti daju neku toplinu oko srca. Oni su prepoznali nas, a mi njih. Što je vrijeme prolazilo u sebi sam osjećala sve veću duhovnost, bila sam prožeta nekim osjećajem topline i radosti. Osjećala sam da sam baš gdje trebam biti.
Ove pučke misije za mene su jedno nezaboravno iskustvo, koje svakako želim ponoviti. Smatram kako je ovo sudjelovanje samo moj početak djelovanja kao volonter. Dragi moji volonteri, dođite, osjetite i proživite ono što smo i mi. Ljudi koji vas prime topla srca, bez obzira na to što im krov nije čitav ili žive u kamp kućici, zrače posebnom radošću. A kada vidite zahvalnost u njihovom pogledu ili kada vas oni najmlađi čvrsto zagrle i požele da ste uvijek s njima, bit će vam teško otići. Ali zato će te se vratiti puna srca i raširenih ruku ponovo u njihov zagrljaj.
Sljedeće svjedočanstvo priča nam slastičarka koja u slobodno vrijeme voli kuhati, čitati, družiti se s prijateljima i ići na svetu Misu i klanjanja. Zove se Marija Antonieta Marović i ima 20 godina.
Marija Antonieta: Osjećala sam potrebu i želju otići pomoći najpotrebitijima i iskusiti Božju prisutnost na tom području. Pučke misije su me, u samo tri dana, promijenile. Veliko zajedništvo i Božja prisutnost se osjećala svaki dan. Na pučkim misijama sam, od fizičkog rada, radila oko crkvice sv. Duha gdje smo mi volonteri zajedno s domaćinima raščistili prostor oko crkve i uredili ga da izgleda prihvatljivo. A ostale sam dane vrijeme provodila s djecom koja su došla u Hrastovicu te s njima igrali razne igre i družili se.
Moja poruka za buduće volontere je da se ohrabre i dođu u Banovinu jer zajedništvo koje se osjeća, ne samo među nama volonterima, već i među ljudima koji tu žive je nešto neopisivo. Kada sam krenula na Banovinu mislila sam da ću ja njima nešto dati, ali na kraju sam ipak više primila nego dala. Njihova nas je nevolja sve spojila u jedno veliko srce. Shvatila sam koliko mogu biti zahvalna na svemu što imam i što mi Bog daje. Hvala Bogu na ovoj prilici i veliko hvala SKAC ST-u na divnoj volji i žrtvi koju pokazuju prema potrebitima u našoj lijepoj Banovini.
Nakon Marije Antoniete svoje iskustvo volontiranja donosi nam sudionica treće godine projekta 3D formacije. Zove se Anica Čajić, po struci je farmaceut. Ima 26 godina i dolazi iz Gradca.
Anica: Treća godina 3D formacije teži svoje članove uključiti u društveni angažman prvenstveno kroz volonterski angažman te sam imala priliku sudjelovati u jednoj takvoj akciji. Naš voditelj Nikica pripremao nas je za pučke misije u Banovini kroz razne prethodne volonterske akcije gdje smo volontirali (Caritas, Udruga Dyxy, kuhanje za beskućnike Udruge Most….).Tako je ovaj put pred nas stavio izazov samostalnog organiziranja ovogodišnjeg pohoda u malo mjesto kraj Petrinje-Hrastovicu.
Puno sam slušala o prošlogodišnjim pučkim misijama i svi koji su u njima sudjelovali vrlo su ih emotivno opisivali. Očekivanja koja su pred nas postavljena zbog toga nisu mogla biti puno manja. Mnogi od nas prvi su puta odlučili ići u Banovinu. Osobno me osim želje da sudjelujem u nečem tako plemenitom, na ove misije privukao žar kojeg organizacijski tim uvijek iznova vuče u taj kraj.
Volonteri (ili misionari kako nas je nazvao fra Drago) svome su programu osmislili temeljne smjernice s nekoliko glavnih ciljeva: animirati i obradovati djecu toga kraja kroz razne igre i edukativne radionice, obići starije i bolesne stanovnike i obitelji u potrebi te im pružiti savjet, potrebne sakramente i razgovor ohrabrenja, pomoći u obnovi potresom razorenih objekata, uljepšavati i doraditi okoliš stare župne crkve i doma, duhovnim programom nahraniti duše i nas i mještana.
Moja je uloga bila obići stare i bolesne u nekoliko obitelji uz vodstvo patera Hrvoja i doktorice Ljubice, te uz ostale volontere zadužene za taj dio misija. Pojedinci iz tih obitelji imali su jako potresne životne priče nakon čijeg sam slušanja ipak u svakome od njih mogla vidjeti veliku nadu i vjeru koja ih je održala snažnima unatoč svim svojim patnjama, svjedočeći time istinu riječi sv. Pavla da se ,,snaga u slabosti usavršava´´. Zaista, patnje čovjeka približe Bogu.
Osim obilaska starijih, bila sam na raspolaganju za pomoć u kućanskim poslovima koje nam je uvelike olakšala Ankica, fra Dragina majka, koja je odlučila četiri dana provesti s nama i pobrinuti se da svaki dan imamo kvalitetne obroke. Također, imala sam priliku nakratko sudjelovati u igri s djecom iz Hrastovice, zaviriti u njihov svijet pun radosti koju nose unatoč svojoj ranjenosti. A ranjenost smo itekako osjetili jer djeca su najiskrenija bića. Do nekih je bilo teško doprijeti, pa su se volonteri malo mučili kako bi ih animirali. Nezaboravna je scena u kojoj jedna od volonterki barem trideset puta pokušava objasniti malom dječaku Ivanu kako se pravilno drži reket za stolni tenis. Na kraju je ipak uspio i uz to nas baš nasmijao.
Od samog srdačnog dočeka i fra Draginog velikodušnog primanja sviju nas pod svoj krov, nije opadao osjećaj da smo dobrodošli te da se tu možemo osjećati kao da smo u vlastitom domu. Sva četiri dana našeg boravka bila su prožeta slogom i požrtvovnošću svih sudionika. Rado smo prihvaćali sve zadatke koje treba odraditi. Iznenadila me toplina ljudi koje prije nisam poznavala, a u Banovini sam osjetila da smo kao prava ekipa spremna priskočiti u pomoć kada god je potrebno.
Duhovni program je bio jako bogat, a istaknula bih klanjanje pred Presvetim u petak navečer u kojem je pater Hrvoje molio zazive u kojem je obuhvatio svaku teškoću za koju od Boga tražimo milost. Jedno je od najljepših klanjanja, u kojem sam ikada sudjelovala, zbog svoje jednostavnosti i dubine.
Posebno me dotaknuo osvrt svakog volontera zadnjeg dana našeg boravka u Hrastovici. Svatko je imao priliku kratko iznijeti što mu je ostavilo najveći utisak kroz ta četiri dana. Bilo je dosta emotivnih govora, a poneki su i zaplakali. Bio je to dokaz da su svi kao i ja ove pučke misije doživjeli kao svoj duhovni rast i odnijeli doma bogatstvo iskustva koje će dugo pamtiti.
Dragi budući volonteri, neka vas na volontiranje u Banovini Duh sveti ohrabri. Vjerojatno će vas voditi želja da pomognete potrebnima i to ćete učiniti. Posijati radost koja će više nego igdje procvasti u vašim srcima. Sretno.
I za kraj donosimo vam priču volontera koji je s Kupresa krenuo za Banovinu. Riječ je o Dragi Mihaljeviću, studentu fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultete koji slobodno vrijeme popunjava raznim sportskim aktivnostima, planinarenjem, čitanjem i programiranjem. A ako i dalje nije okupirao cijelo slobodno vrijeme sudjeluje u volonterskim aktivnostima i druženju s prijateljima.
Drago: Moja očekivanja volontiranja u Banovini bila su sasvim suprotna od onog kako sam ispočetka pretpostavljao. Moje mišljenje je bilo da se volontiranje u Banovini svodi na strogi fizički rad s određenim elementima duhovnosti i to je manje više to. Socijalni aspekt volontiranja mi je skroz promakao. A upravo taj aspekt mi je učinilo iskustvo sudjelovanja na Pučkim misijama divnim i nezaboravnim.
Banovina je nešto što morate sami doživjeti i proživjeti jer ne postoji toliko riječi u kojima bi uspio sažeti svu tu radost i duhovnu puninu koju sam osjećao za vrijeme boravka tamo. Sve loše predrasude koje sam imao su se razbile kao valovi od stijenu onog trenutka kad sam sjeo u bus okružen ljudima koje ne poznajem. U njima sam vidio neku posebnu vedrinu i svakog daljnjeg trenutka smo se sve vise povezivali te sam odmah nakon prvog dana imao dojam da te ljude poznajem cijeli svoj život.
Banovina, točnije Hrastovica u kojoj smo mi bili smješteni, je prepuna divnih i velikodušnih ljudi. Unatoč svim nedaćama koje su ih snašle te koje ih i dalje snalaze, otvorili su nam svoja srca i duše na jedan neopisiv način. Svaki susret s njima ostat će mi urezan u pamćenje do kraja života. Posebno fra Drago i teta Ankica, čija će me vedrina još zadugo pratiti. Sva njihova velikodušnost, skromnost i duhovna punina, nešto su što se ne može riječima opisati. Tako nešto može se i mora otići i doživjeti. Za Banovinu bi rekao da je zdravo, katoličko tkivo Hrvatske koje daje nadu za bolje sutra i pokazuje kako zajedništvo i velikodušnost prožeto Kristovom milošću mogu činiti čuda u srcima i životima svih volontera.
Svi su fizički poslovi koje smo radili samo kap u oceanu poslova koje je potrebno obaviti. Od čišćenja okolice stare crkve sv. Duha, preslagivanja krova, cijepanja drva, obrezivanja voćki do druženja i radionica s djecom. Sva povezanost i zajedništvo prilikom volontiranje činili su poslove jednostavnima i radosnima te sam cijelo vrijeme imao osjećaj kako želim učiniti još više. Više puta sam poželio da nekako možemo produljiti ostanak u Hrastovici. No uz Božju milost, ovo mi neće biti prvi put koji sam proveo u Banovini, već jedan od mnogih puta.
Dopustite da ovaj članak bude vaše nadahnuće za odlazak u Banovinu. Dopustite da vas Bog vodi i gledajte kako sav sram i teškoće koje su vas snašle u određenim trenutcima kušnje nestaju. Tako će te na kraju svakog dana zaspati s osmjehom na licu i mirnoćom u duši, znajući da ste donijeli Krista barem jednom djetetu ili starijoj osobi kojoj ste taj dan dotakli život.
Za kraj dodajemo kako su ovo druge Pučke misije koje su organizirane u sklopu treće godine 3D formacije u Splitu. Predstavljaju veliki izazov za sudionike koje su kroz svoje tjedne susrete pripremali aktivnosti te sudjelovali u samom provođenju u Banovini. Ponosni smo što je ovaj projekt iznjedrio brojne plodove i milosti ovih Pučkih misija.
