Nakon kratkog odmora, u utorak 21. ožujka održao se još jedan večernji susret u sklopu projekta “Zajedno do uspjeha!”. Susret je bio poseban jer se tog dana obilježavao prvi dan proljeća, ali ujedno i Svjetski dan osoba s Downovim sindromom.
Susretu su prisustvovali korisnici Dječjeg doma Maestral Split te naši volonteri. Tema susreta bila je: “Inkluzija osoba s Downovim sindromom u društvo”. Večer smo započeli gledanjem kratkog videa kojeg su napravile osobe s Downovim sindromom. U videu, osobe s Downovim sindromom, na kreativan način nabrajaju što se sve obilježava 21. ožujka. Gledajući video sve nas je prožimao osjećaj sreće i ushićenosti, ali kraj videa nas je sve prodrmao. Na kraju videa saznajemo koliko su osobe s Downovim sindromom zapravo zapostavljene od strane društva te koliko je truda potrebno da bi se uklopile u to isto društvo.
Nakon završetka videa međusobno smo podijelili vlastita iskustva iz susreta s osobama s Downovim sindrom. Podijelili smo razne priče, ali nažalost čuli i loše priče. Često su osobe s Downovim sindromom maltretirane ili izrugivane od strane vršnjaka. Zatim smo pokrenuli kratku diskusiju o tome što osobe s takvim poteškoćama mogu, a što ne mogu. Sudionici su davali razne prijedloge, pa su tako spomenuli da oni mogu obavljati sve pomoćne poslove, ali da ne mogu obavljati neke teže fizičke poslove.
Kako bismo zapravo “razbili” predrasude o tome što takve osobe ne mogu, pustili smo jedan kratki film Bruna Bilonića po nazivom “Kako misliš, oni ne mogu?“ . Film prikazuje korisnike udruge Sindrom Down Split i njihova razna postignuća. Sudionici su s velikom pažnjom i oduševljenjem promatrali navedeni film te se moglo vidjeti kako imaju veliku empatiju.
Film posvješćuje sposobnost osoba s Doenovim sindromom te ruši sve predrasude. Iz tog razloga smo za zadatak imali riješiti jedno problemsko pitanje. Zadatak je od sudionika zahtijevao da osmisle na koji način više uključiti osobe s Downovim sindromom u društvo te na kakvim poslovima bi se takve osobe trebale zapošljavati da bi one osjećale zadovoljstvo, ali ujedno i doprinijele društvu. Tu je pristiglo mnoštvo ideja, a mi vam donosimo neke od njih:
– Trebali bi biti jedna vrsta motivatora, koji svojim djelima pokazuju da ništa nije nemoguće.
– Druge bi trebalo educirati o njihovim sposobnostima.
– Treba im omogućiti probni rad i rad na pola radnog vremena.
– Treba financijski potaknuti poslodavce da ih zapošljavaju.
– Mi sami moramo promijeniti sliku o njima te je širiti drugima.
Svima nam je ostao dojam da je susret jako brzo prošao, ali doista smo uživali u njemu, što zapravo pokazuju komentari sudionika:
“Svidjelo mi se što se razvija empatija, komunikacija, razumijevanje poteškoća koje imaju ljudi s Downom. Kultura koja bi se trebala razvijati među mladima. Treba se poticati na ovakve daljnje teme i edukacije.”
“Drago mi je da smo razgovarali o osobama s Downovim sindromom jer su zapostavljeni te ih se rijetko spominje u društvu. Smatram da zaslužuju puno više vremena, pažnje i podrške.”
Projekt sufinancira Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
