Zašto idemo?
Uoči 34. obljetnice Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, tisuće mladih išlo je prema gradu koji je postao simbolom hrabrosti i ljubavi prema domovini. Ovog studenog svi smo bili pozvani ponovno ući u njegovu priču, slušati svjedočanstva, koračati Kolonom sjećanja i obnoviti zavjet da se žrtva nikada ne zaboravi. Mladi iz Studentskog katoličkog centra Split otišli su na već tradicionalno hodočašće u Vukovar, Osijek i Slavonski Brod. Ovo je priča o mladima i o Gradu heroja koju nam je ispričala Paula Batarelo, volonterka zaslužna za organizaciju hodočašća.
“Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?“ – Siniša Glavašević
Paula: Dolaskom u Vukovar, zatekla su me mjesta na kojima se još uvijek vide tragovi rata i svi memorijalni centri, gdje se najjasnije mogla osjetiti koliku je žrtvu grad podnio za obranu Hrvatske i hrvatskog naroda. Posjet mjestu gdje su pronađeni posmrtni ostaci Jean-Michela Nicoliera ostat će mi u posebnom sjećanju. Njegova priča me duboko dirnula jer se ostao boriti do posljednjeg daha, iako mu je ponuđen bijeg iz Vukovara. Hodati tim prostorima, o kojima sam godinama slušala u školi, bilo je posebno iskustvo, odjednom sve više nije bila samo priča iz udžbenika, nego stvarnost pred mojim očima.
Tijekom hodočašća osjetila sam koliko je važno da i naša generacija čuva sjećanje na Vukovar, jer “ne odustati” od Vukovara sada znači upoznati se s poviješću Domovinskog rata kako bi žrtva svih koji su se borili za našu slobodu nastavila živjeti u nama.
“Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.”
Paula: U susretima s braniteljima vidjela sam ljude koji su svu težinu rata nosili na svojim leđima, ljude koji su izgubili članove obitelji, prijatelje, svoje djetinjstvo i mladenaštvo; najljepše dane života proveli su gledajući smrti u oči, slušajući pucnjavu i eksplozije. Od svih priča, najdublje mi se urezalo svjedočanstvo Marijana Gubine, autora knjige “260 dana”, koji je kao desetogodišnjak završio u logoru sa cijelom obitelji i proživio najgore oblike zlostavljanja, a ipak je sve oprostio i danas nikoga ne mrzi. U njemu sam vidjela koliko je oprost snažan i kako čovjeka može dovesti do unutarnjeg mira. Naša je odgovornost, „ako vam nije teško“ na našim leđima nositi istinu i sjećanja kroz poštovanje, učenje, svjedočenje i zahvalnost onima koji su branili grad i zemlju koju danas imamo.
“Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.”
Paula: Simbol ukradene prošlosti upravo je vodotoranj na kojem su i danas vidljivi tragovi razaranja, ali i oči ljudi koji su izgubili svoje bližnje, djetinjstvo i sve uspomene koje su im ostale u razorenom gradu.
Koliko je lijepo vidjeti da se tisuće mladih iz cijele Hrvatske pridružilo inicijativi Studentskog katoličkog centra Osijek “Umjesto njih”, ponosno i dostojanstveno noseći imena poginulih branitelja Vukovara na čelu kolone. Posebno me pogodio prizor u koloni sjećanja, gdje su među mladima koji su nosili bijele majice s imenima žrtava Domovinskog rata hodali i oni koji su se nadali da će među tim majicama pronaći ime člana svoje obitelji. Najemotivniji trenutak za mene bile su suze i bol u očima starije gospođe, majke poginulog branitelja, dok je među tim majicama tiho tražila ime svoga sina. Nekome tko nikada nije bio u Vukovaru opisala bih to iskustvo poput hodanja kroz ranjen, ali snažan grad, gdje se prošlost osjeća u ljudima i mjestima, a žrtva ima svoje lice i ime.
“Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi!” Siniša Glavašević
Paula: Ovo hodočašće donijelo je puno znanja o hrvatskoj prošlosti, posebno o hrabrosti i žrtvi običnih ljudi koji su, uz minimalne uvjete i bez posebne vojne opreme, stali na prvu crtu kako bi obranili svoj dom, svoj narod i svoju obitelj. Osjetila sam posebno zajedništvo s mladima iz cijele Hrvatske jer smo se svi tih dana okupili u Slavoniji s istom željom: da se istina o Domovinskom ratu i dalje pamti i prenosi.
Iz Vukovara ću u svom srcu nositi osjećaj zahvalnosti i poštovanja, te još više cijeniti slobodu i mir koje imamo zahvaljujući žrtvi grada i hrabrosti branitelja. Vukovar je grad koji živi u ljudima, u meni će živjeti kroz sjećanje i zahvalnost za sve one koji su dali svoj život da bi mi, mlađe generacije, mogle živjeti u slobodnoj domovini.
Što nosimo kući?
Hodočašće je poziv da nastavimo ondje gdje su branitelji stali: graditi Hrvatsku koja pamti, ali i ljubi. Graditi domovinu u kojoj se žrtva nikad ne podrazumijeva, nego poštuje. Na nama je da njihov glas ne utihne. Svim žrtvama Domovinskog rata neka njihove duše nađu smiraj kod Gospodina, i isto tako neka dragi Bog podari mir i utjehu njihovim obiteljima.
