Planinarski križni put je pobožnost za mlade i sve one koji se tako osjećaju. Projekt se održava dva puta godišnje: u korizmi i u jesen. Planinarski križni put nas upoznaje s netaknutom prirodom Lijepe naše i susjedne Bosne i Hercegovine, ljudima i krajevima, bogatom kulturom i kršćanskom povijesti te naposljetku sa živom Crkvom, kako bi obogaćeni tim iskustvom bili kvalitetniji mladi ljudi.
Planinarski križni put je dvodnevni hod tijekom kojih se obilazi četrnaest sakralnih i kulturoloških objekata kod kojih se razmatra po jedna postaja križnog puta. Planinarski križni put nije tek običan hod ili planinarenje, već susret ljudi koji žele proslaviti Gospodina Isusa, a to ostvaruju kroz molitvu, pjesmu, slušanje i razmišljanje o Riječi Božjoj.
Planinarski križni put podrazumijeva se da ćete biti spremni prihvatiti sve ono što nosi svaki križni put: žuljeve, bol u nogama i leđima, tvrdi pod, moguću kišu, blato, uspone… Projekt uči strpljenju, poniznosti, toleranciji, razvijanju kondicije te ljubavi za sve nepredvidljive životne situacije.
A kako bi se ovaj projekt svake godine održao brine se mala grupica ljudi. Oni planiraju i osmišljavaju rutu puta, osiguravaju hranu i piće, osiguravaju smještaj i sve što je potrebno kako bi više od 300 mladi bilo u mogućnosti hodati za križem. Na tome im jedno veliko hvala.
U nastavku pročitajte njihovo iskustvo volontiranja i organiziranja ovog velikog projekta.
1. Predstavi se i opiši kako je počeo tvoj volonterski put?
Petar: Hvaljen Isus i Marija svima! Ja sam Petar Latinac, student zadnje godine strojarstva te volonter SKAC-a. Djelujem u projektu PKP. Mojem je volonterskom putu baš PKP udario temelje na 6. PKP-u na trasi Solin-Mosor-Omiš gdje sam prvi put saznao za SKAC i ovaj projekt. Nakon toga sam samo čekao trenutak kada ću se pridružiti organizaciji jer sam želio pomoći drugima da dođu do istog onog čega sam ja došao preko ovog projekta. Tako sam nakon 10. PKP-a pitao Jozu i Duju (tadašnje organizatore) je l’` mogu ikako ući u organizacijski tim. Oni su me srdačno primili te je tako krenuo moj put u PKP-u i fala Bogu da su me primili – na tome sam im jako zahvalan!
Ivana: Pozdrav, ja sam Ivana i studentica sam 4. godine KBF-a. Moj volonterski put započeo je 2016. godine na akciji 72 sata bez kompromisa. Neposredno nakon, uključila sam se u SKAC_St te postala dijelom udruge. U organizacijskom timu PKP-a sam od rujna 2019. godine pa sve do danas.
Josip: Zovem se Josip Čaljkušić (Ćane). Volonterski put započeo sam na prvoj godini fakulteta, gdje sam sudjelovao u raznim akcijama i udrugama da bi se konačno 2019. odlučio u potpunosti posvetiti PKP projektu.
Antonia: Moje ime je Antonia Čuljak, dolazim iz Klobuka pokraj Ljubuškog i trenutno sam studentica 5. godine građevine u Splitu. Moj volonterski put u SKAC-u počinje 2015. godine kad sam se prijavila na beskompromisno volontiranje, točnije projekt 72 sata bez kompromisa. Tijekom godina sudjelovala sam u različitim SKAC-ovim projektima, no onaj koji mi je najviše prirastao srcu je upravo PKP.
Moj prvi PKP bio je 2017. godine u kojem sam bila sudionik. Zanimljivo je da su me tadašnji organizatori poticali da se pridružim organizacijskom timu, što sam isprva odbila jer još nije bio trenutak za to, no Bog zna pravo vrijeme pa sam u projekt ušla 2018. godine.
2. Možeš li navesti najljepše iskustvo volontiranja?
Petar: Hm, ima ih jako puno pa je teško probrat, ali i sitit se svih…
Možda prvo šta mi iskače je slavljenje nakon jako iscrpnog PKP-a u Imotskom di su svi sudionici napravili jedan veliki krug dok su svirali i pivali. Taj osjećaj di je sav trud oko organiziranja prišlo u zajedništvo i slavlje je ne opisiv.
Ivana: Na ovo pitanje jako je teško odgovoriti u par rečenica. Dio sam puno volonterskih projekata i svaki od njih nosi svoju čar.
Ako bi trebala nešto istaknuti to bi bilo volontiranje u jednom socijalnom stanu za vrijeme akcije 72 sata bez kompromisa. To mi je bilo jedno od težih volonterskih iskustava, ali vratila sam se puno zahvalnija prema svemu što imam.
Josip: Najljepše iskustvo volontiranja mi je vidjeti radosne ljude za vrijeme i pri završetku PKP-a koji sam pomogao organizirati
Antonia: Kroz ove godine doživjela sam dosta lijepih i zanimljivih trenutaka, ali najviše bih izdvojila jedan trenutak koji ću rado pamtiti. Tada još nisam bila u organizaciji, ali sam bila vanjski suradnik na PKP-u Blidinje 2017. godine. Na jednom dijelu od Masne Luke prema Rakitnu, točnije na mjestu Križevac, na poziv tadašnjih članova Joze Maleša i Duje Drnasa u ime svih sudionika podigla sam i pomogla postaviti novoizrađeni križ. Za Blidinje me vežu lijepe uspomene iz djetinjstva pa je postavljanje križa imalo osobit utjecaj na mene.
3. Što za tebe znači PKP?
Petar: Pa kao prvo predstavlja muku. Zašto? Jer je to križni put. Ali opet, to nije teška muka nego slatka. Jer sve što se dogodi i ne dogodi kroz organizaciju i provedbu projekta svi gledamo na način višeg smisla. Uz zajedništvo, koje imamo u timu, radosno i lako rješavamo stvari. Evo, ove 4 stvari (između ostalih) su glavne zbog kojih sam tu gdje jesam.
Ivana: Za mene PKP predstavlja puninu zajedništva. Tijekom dva dana hoda za Križem, mislim da je osjećaj zajedništva najprisutniji.
S obzirom na to da sam i u organizacijskom timu, sam projekt u mom srcu puno više toga predstavlja što se ne može tek tako “stavit na papir”. Puno ljubavi, žrtve i odricanja krije se prije samog održavanja projekta.
Josip: PKP je za mene svašta nešto što se ne može objasniti riječima (#dođiividi)
Antonia: Ljubav. Radost. Mir.
Također bih izdvojila svoju osobnu izgradnju i radost tijekom i nakon svakog PKP-a. Svaki PKP pomaže mi u osobnom jačanju, rastu u duhovnosti i otkrivanju svojih talenata.
4. Možeš li nam objasniti važnost projekta?
Petar: Važnost projekta gledam iz više smjerova. Prvo, u centru su sudionici na koje je postavljen fokus te oni kroz ta dva dana u molitvi, trpljenju i zajedništvu ostvaruju velika duhovna iskustva (što je i mene samog približilo Bogu). Sljedeći korisnici projekta su svi domaćini, župljani, svećenici, mještani, volonteri i drugi koji imaju doticaj s nama u ta dva dana te zajedno s nama žive taj duh ili ga barem okuse. I naposljetku iz smjera organizacije. Kroz organizaciju projekta od početka okrenuti smo molitvi kako bi nas Duh Sveti vodio na pravom putu, kroz sastanke se zbližavamo i zajedno rastemo kao malo obitelj. S tim bi zaključio da mi, kao organizacijski tim, najviše dobivamo ovim projektom. Od početka, kroz provedbu sa bliskim suradnicima, u toku projekta sa sudionicima i svim zbivanjima koja vode do ispunjenja.
Ivana: Važnost Planinarskog križnog puta nalazi se u susretu mnogo mladih koji dva dana hodaju za Križem. Mnoštvo mladih povezanih u molitvi, pjesmi, druženju … Potaknuti na promišljanje o sebi, o odnosu s Gospodinom, usmjereni jedni na druge.
Projekt potiče mlade na aktivnije razmišljanje o svojoj vjeri i duhovnosti, kroz dva dana PKP-a mole se postaje križnog puta i pjevaju se duhovne pjesme. Također, potiče mlade i na razmišljanje o važnosti našeg tijela, kroz dva dana planinarimo te su mnogi nakon sudjelovanja u projektu zavoljeli planinarenje. Na samom projektu prilika je umrežavanja mladih ljudi s različitih fakulteta.
Josip: Važnost PKP-a je očito svjedočenje vjere spajajući ugodno s korisnim (planinarenje + molitva + priroda i tako to)
Antonia: Cilj projekta je mladima i svima koji se tako osjećaju kroz prirodu donijeti živoga Boga. Čak i oni koji bi se teško odvažili na planinarenje donosi priliku za taj pothvat. Kroz postaje križnoga puta, naši sudionici upoznaju se kroz druženja i gdje se rađaju neka nova poznanstva, prijateljstva i ljubavi. Upoznaju mjesta Lijepe naše kao i susjedne BiH; vjerojatno kroz neka mala mjesta ne bi nikad prošli da nije PKP-a. 🙂 Projekt im donosi priliku za rastom u duhovnosti, izlaženju iz svoje komfor zone, druženju i sigurna sam lijepim iskustvima i uspomenama.
5. Što te motivira da budeš volonter/ka baš na tom projektu?
Petar: Sve ovo ranije nabrojeno. Motivacija dođe i prođe, bitno se vraćati na početak di je Izvor. A PKP je više osoba nego projekt. Osoba s puno udova. U nju se zacopaš i kročiš hrabro.
Ivana: Od svega, najviše me motivira činjenica da se kroz volonterstvo trudim donijeti Krista i sebi i drugima. Osobno, bitno mi je da nešto što radim ima svrhu i cilj, a u ovome je cilj donijeti Isusa Krista mladima. Veseli me činjenica ako jedna duša na projektu bude dotaknuta, da je projekt uspješno završen ako ne gledamo ljudskim očima. Motiviraju me svjedočanstva ljudi, sretna i ispunjena lica na kraju Planinarskog križnog puta. Od radosnih ljudi koji žive za
Isusa ne postoji ništa ljepše!
Josip: Stavljati svoje talente na korist drugih
Antonia: Naš Stvoritelj ima odličan smisao za humor te organizaciji zna prirediti razne prepreke, ali čak i kad On krivom crtom piše pravo, znaš da si samo mala olovka u Njegovim rukama koja piše najljepše PKP-ovske priče.
Kad nakon dva dana hoda po kiši, suncu i vjetru (znalo je biti i snijega) dođeš na svetu Misu drugi dan PKP-a te vidiš osmijehe na licima, sjaj i radost u očima svih onih koji su dva dana koračali za križem, kad zagrljaj priča bezbroj priča, kad fizički umor padne u zaborav, a onaj duhovni odmor vrijedi više nego bilo što, smatram da sve može stati u onu znanu: “Vridilo je”.
6. Napiši poruku za mlade volontere.
Petar: Tako i ti koji čitaš ovo, zagledaj se u Onog koji te zove i nać ćeš svoje misto.
Ivana: “Nesebični napor da razveselimo druge bit će za nas početak sretnijeg života.”
Josip: Naprijed, bez straha, u nepoznato!
Antonia: Sad je vrijeme da daješ najbolje od svoga srca drugome ❤
Organizacijski tim vam poručuje da se lagano počnete spremati za sljedeći planinarski križni put te se nadaju da s nestrpljenjem iščekujete najavu novih prijava.
