Danas obilježavamo Međunarodni dan obitelji te smo razgovarali s našom voditeljicom Volonterskog centra mladih SKAC_ST-a Katarinom Topić i njenim suprugom Dinom o obiteljskom volontiranju, koje nije samo prilika da se zajedno doprinese zajednici, već i način da se njeguje empatija, solidarnost i međusobno razumijevanje unutar same obitelji.
Možete li nam se kratko predstaviti?
Katarina: Zovem se Katarina Topić, imam 28 godina. Već duže vrimena sam dio splitskog SKAC-a, a trenutno sam tu i zaposlena. Dinova sam žena i Cvitina mama.
Dino: Dino Topić, 34 godine.
Što za vas osobno znači obitelj? Koje su vrijednosti najvažnije u vašem braku i obiteljskom životu?
Katarina: Obitelj mi je sve. Početak i kraj. Smisao svega. Najvažnije vrijednosti su mi zajedništvo i vjera.
Dino: Obitelj se često smatraju samo oni ljudi u krvnom srodstvu, ali po mom mišljenju to ne mora bit tako. Obitelj su ljudi tj. osobe koji su tu uz vas i vi uz njih i kad je lipo i kad je ružno. A šta se tiče braka češće izgledamo ka suprostavljene strane, a ne kao neka idilična familija. Jer kad se svađaš s nekim znači i da te briga za tu osobu.
Što vam je najljepše u volontiranju kao bračni par?
Katarina: Poziv za volontiranje sam osjetila već jako, jako davno. Krenula sam u to sama. Tada nitko od mog društva nije pokazivao interes za bilo kakvo uključivanje te mi je to, pa možda i predugo, bila nekakva kočnica. Kada sam se napokon odvažila na taj korak, moj život se prominia iz temelja. Kada sam upoznala Dina nije bilo druge nego i njega uključit. Proces je traja, jer na silu ništa ne ide te nema smisla nekoga tirat na nešto šta ne osjeća. Tako da sam pustila da se lagano kuva, sluša moje priče i na kraju je tako i bilo. Sam se javia.
Najljepše mi je zajedništvo i zajednički trenutci. Zajedničko volontiranje vidim doslovno kao izlazak na romantičnu večeru. To je neko vrime samo za nas nakon kojeg dilimo iste osjećaje sriće i zadovoljstva. A rekla bi da je obostrano zadovoljstvo jako važno u braku.
Od kad nam je došla Cvita ne stižemo baš volontirati kao prije, još se dosta volonterskih akcija provlači kao posao mi, al sve nadoknadimo u listopadu kada je projekt 72 sata bez kompromisa.
Dino: Zbog samog današnjeg ritma života zajedničko volontiranje vam dođe kao vrime provedeno sa familijon za kojeg često nemate vrimena. Izorganizirate dan ili dane tako da morate provest to vrime sa ženom.
Postoji li neki trenutak iz vašeg volontiranja koji vam je posebno ostao u srcu?
Katarina: Rekla bi da je takvih trenutaka i previše.
Prvo bi izdvojila naše zajedničko volontiranje davne 2020.- te, dok smo još bili momak i cura. Tribalo je u jedan socijalan stan odnit madrac, frižider i još neke stvari te izbacit određene stare stvari iz stana. Ja sam tada već navikla na takve stanove i nije mi bio prvi u koji ulazim. Al Dinu je. Dinova faca koja je usljedila nakon ulaska u stan…pa ja to vama opisat ne mogu.
On je brže bolje izaša, udahnia, uvatia zrak i zaletia se kroz stan u sobu i jednom rukom diga taj madrac i manito ga gura put vrata vidno crven jer nije disa. I ja se mislim jel on ovo radi jer stvarno to želi ili zbog mene jer je skoro pa nemoguće toliko izać izvan komfor zone zbog cure. Tada je reka da neće više nikad. Al pogađate, nosa je krevete i madrace i stolove i boje i hranu i sve živo u podosta socijalnih stanova.
Iako mi je najposebnija bila organizacija projekta 72 sata bez kompromisa 2024. godine kada sam u tome sudjelovala u potpuno novoj ulozi – ulozi matere.
Dino: Baba iz Varoša kojoj smo minjali cili krevet i donili frižider.
Koju biste poruku poslali drugim obiteljima ili parovima koji razmišljaju o volontiranju?
Katarina: Samo krenite. On sve posloži. A vaša djeca su male spužvice koje usvajaju sve što radite. Zato im dajte nešto dobro za upijanje i imitiranje.
Dino: Neka nastave razmišljat o tome, al nije baš jednostavno kako se čini pogotovo volontirat uz obitelj. Prelip je osjećaj pomoć drugome.
