Suradnjom udruga SKAC iz Splita, Osijeka i Slavonskog Broda organiziran je duhovno-radni kamp pod nazivom „Srcem za Banovinu“. Kamp je trajao dva tjedna od 12. do 25. rujna. Ostvarena je suradnja s mnogim drugim udrugama i organizacijama gdje bi posebno istakli Crveni križ i Caritas.
Svrha kampa je pružanje pomoći žiteljima Banovine pogođenim potresom, starijim i nemoćnim te osobama slabijeg imovinskog stanja. Također se provode formacije mladih kroz volontiranje, timski i fizički rad te razvijanje altruizma i empatije
Svaki dan je sudjelovalo 30-tak volontera koji su ostvarili nevjerojatnih 2980 volonterskih sati.
Duhovnu dimenziju kampa činile su jutarnje molitve, mise, klanjanja i nagovori koji su vodili svećenici. Dok su radnu dimenziju obilježile mnogobrojne volonterske akcije poput raščišćavanja urušenog materijala, prijenos crijepa, čišćenja dvorišta oko montažnih kućica, nasipavanje šljunka, zidanje zidića, čišćenje crkvenog tornja, gletanje i pituravanje, prijenosa namještaja, skupljanje drvene građe, cijepanje, slaganje i unos drva, pokrivanje krovova, berba i prerada jabuka, čišćenje podruma te postavljanje šatora. Razgovorom i druženjem sa starijima i nemoćnima u Langovu domu nastojali smo unijeti ohrabrenje i nadu u njihovu svakodnevnicu.
Iskustvo volontiranja u potresom pogođenom području te sudjelovanje u ovoj vrsti radnog kampa s duhovnom dimenzijom s nama su podijelili naši volonteri Julija, Ivan i Zrinka. Oni su naizgled različiti i obavljaju različita zanimanja, a opet su tako slični u sebedarju i ljubavi prema drugima.
1) Što te potaklo na sudjelovanje na duhovno-radnom kampu: Srcem za Banovinu?
Julia: Bila sam jedan vikend u Petrinji nakon potresa i tada me bas dirnulo u kolikoj su potrebi ti ljudi. To je bilo 6 mjeseci nakon potresa, a i dalje je jako puno toga bilo za napraviti. Htjela sam se vratiti opet jedan vikend, a u međuvremenu su organizirali kamp pa me Karla nagovorila.
Ivan: Potaknula me organizatorica svojim prijedlogom, ali i moja želja da susretnem i pomognem ljudima pogođenim potresom
Zrinka: Za kamp sam saznala preko objave na društvenoj mreži. Čim sam ju vidjela, odmah je srce nekako poskočilo. Idem. Ne znam s kim ni točno gdje. Samo znam da idem. Proradila je znatiželja za pogledom na život iz druge perspektive i želja za ostvarenjem mogućnosti činjenja dobra. Iako priliku za napraviti dobro djelo imamo svaki dan. Ali, htjela sam pomoći nekome, nekako, bilo kako, s čijim sam životima suosjećala dugo vremena iz svoje udobne fotelje. Konkretno otići i vidjeti. Pružiti ruku, zagrljaj, toplu riječ. Biti tu doslovno, makar i na kratko.
2) Što si sve radio/la? Koje su bile tvoje obveze?
Julia: Čistili smo crkvu, koja se sprema za obnovu, od izmeta golubova koji su ušli u nju. Pomagali smo jednom starom barbi očistit razrušene dijelove štale i krova. Jednoj ženi smo prenosili cigle za gradnju zida, a druga je na hrpi imala šljunak za put ispred kuće pa smo joj napravili put od kuće do ceste. Cijepali smo drva i slagali ih. Pomagali smo jednom paru kojem je kuća neuporabiva da iznesu namještaj koji se još uvijek može koristiti.
Ivan: Svaki dan je bila određena akcija. Gletali smo i bojali zidove, iznosili glomazne stvari iz kuća, pilili i cijepali drva, svašta nešto.
Zrinka: Radili smo svašta. Od raščišćavanja onoga što je potres nanio u dvorište kuća do branja i skupljanja jabuka po voćnjaku. Lanac nam je bio glavni. Karike smo bili mi, prenosili smo drva, crijep, smeće, pjesmu, smijeh, radost i ljubav. Malo smo razgovarali, malo se grlili, pili kavice i nazdravljali rakijama s našim velikodušnim domaćinima koji su uvijek bili jako zahvalni i srdačni prema nama. Nepristojno i teško bi ih bilo odbit. Bilo je tu i kuhanja, čišćenja, podijele kolaca. Svega pomalo. Ali ništa nam nije bilo teško, jer kad se male ruke slože sve se može.
3)Kako si se osjećao/la za vrijeme boravka na kampu? Što si sve doživio/la?
Julia: Glavni osjećaj koji me pratio je radost i zajedništvo. Cijeli dan smo radili, umorili bi se jako, ali to zajedništvo i osmijesi ljudi su nas uvije iznova podizali. Kad bi došli na ručak nakon jutarnjeg rada mislila bih da ne ćemo moć popodne, a kad je opet bilo vrijeme za popodnevni rad išli bi toliko odmorni i veseli. Bio je jedan od najispunjenijih i najveselijih tjedana mog života.
Ivan: Puno je dojmova i osjećaja, ali ispunjenost, mir i umor je ono što je prevladavalo na kraju svakoga dana.
Zrinka: Osjećaji su se isprepletali, stalno. Od tugice i stezanja oko srca, do poskakivanja od sreće. Suze u očima bi najčešće izazivali susreti s ocima naših ljudi koje bi posjećivali, priče o potresu i zagrljaji pri rastanku. Skoro svaki zagrljaj je bio popraćen kapljicama koje su tekle niz naše obraze. Najintenzivniji osjećaj bio je pripadanje i zajedništvo.
4) Možeš li istaknuti neki događaj ili iskustvo koje te posebno dojmilo?
Julia: Najviše mi se urezala zahvalnost tih ljudi. Svi žive siromašno, ali kad bi mi došli svi bi išli u trgovinu po sok, kavu i keks da nas počaste. I suze u očima kad bi odlazili. Nakon što smo završili posao kod jedne žene, sjedili smo u krugu nasred njenog polja i razgovarali, a oko nas su bile njene krave (Masa, Maja, Mila i Mirela 😅) i ovce. Taj dan smo kasnili na ručak, ali završili smo posao. To iskustvo posebno mi je ostalo u sjećanju.
Ivan: Rastanci su obično tužni, ali svaki naš rastanak s ljudima koje smo susretali u Banovini bio je pun zahvalnosti, ponosa i osmijeha.
Zrinka: Teško je istaknuti samo jedan događaj, svi su bili posebni. Onaj koji mi je izazvao najveću toplinu oko srca bio je kada smo pjevale i dodavale drva jedna drugoj, a naša žena, koja je rekla da u posljednje vrijeme jedino plače, na njenom licu se pojavio osmijeh. I smijala se zajedno s nama. I za potrebe slikavanjanamistila si frizuru. Svakako, i darivanje od strane našeg prvog čovjeka kojeg smo posjetili bi moglaistaknitt. Njegove oci. Oni su nama htjeli dati nešto svoje, i vidjelo se da to rade iz srca, iz zahvalnosti.
5) Je li te iskustvo volontiranja u Banovini posebno obogatilo?
Julia: Sigurno me obogatilo. Bilo je drugačije od ostalih kampova, jer smo radili za druge ljude, a i dosta smo fizički teško radili. A ostat će mi i posebno jer je bilo manje ljudi, intimnija je atmosfera bila i jako se dobra ekipa skupila, pa smo se svi povezali.
Ivan: Naravno, osjećam se baš tako, obogaćen za jedno novo iskustvo volontiranja u posebnim uvjetima.
Zrinka: Kad bih morala samo jednom riječju opisati ovo iskustvo, nikako ne bih mogla. Puno je tu imenica i glagola: Služenje. Poniznost. Skromnost. Davanje. Zajedništvo. Zahvalnost. Radost. Ljubav. Vjera. Nada.
S putovanja sam se definitivno vratila puno bogatija. Ispunjena srca. Božja prisutnost je bila vidljiva, a sve smo radili Njemu na slavu. Veliko hvala našem pateru koji je bio s nama, pružio nam dom i svoje društvo, i blagoslivljao nas kad god je bila prilika za to.
Posebno hvala organizatorima kampa Karli i Marku, a i svima koji su nam na bilo koji način obogatili ovaj kamp…bilo to svojom pričom, društvom, slanom kiflicom ili kolačem.
Za kraj se želimo zahvaliti brojnim donatorima koji su nam omogućili da raznesemo brojne pakete pomoći, kupimo lim za krovove i mnoge druge potrebne stvari. Posebno zahvaljujemo našem domaćinu župniku župe sv. Bartola apostola u Hrastovici, fra Draganu Grizelju.
Nadamo se da će se nešto ovako ponoviti u bližoj budućnosti jer međusobno obogaćujemo svoje živote i uviđamo žive plodove našeg rada i prisutnosti.
