Nastavljamo s dijeljenjem zanimljivih volonterskih iskustava, te vam donosimo priču o čovjeku jako velikog srca, umirovljenom dočasniku Hrvatske vojske i volonteru Crvenog križa.
Gospodin Tihomir Štrekelj više od pet puta bio je u humanitarnim misijama u katastrofama pogođenim područjima diljem svijeta.
Njegova hrabrost, humanost i volja da pomogne nepoznatim ljudima daleko od svog doma, je prepoznata i kod nas, te mu je 2010. dodijeljena nagrada Ponos Hrvatske.
O tome što je sve radio u humanitarnim misijama i kako to izgleda pružati pomoć nepoznatim ljudima pogođenim katastrofama na drugom kraju svijeta pročitajte u nastavku.
Recite nam par riječi o sebi.
Ime i prezime znate. Rođen sam 15.02.1964. u Osijeku, gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Oženjen sam (Marija) i imam dva sina (Tomislav i Hrvoje). Učesnik sam Domovinskog rata te umirovljen u činu narednika.
Koliko dugo ste dio Crvenog križa i što vas je potaknulo da im se pridružite?
Dio Crvenog križa postajem nakon umirovljenja, krajem 2002 te se već naredne godine aktivnije uključujem u rad Gradskog društva CK Osijek, na poticaj gosp. Denisa Ćosića, današnjeg ravnatelja GDCK Osijek.
Što me je potaknulo? Nakon umirovljenja, tražio sam se, iskreno rečeno. Rad u CK mi se učinio zanimljivim kroz akcije koje su se odvijale, novi ljudi oko mene. Jednostavno mi se učinilo zanimljivim i privlačnim. Osim toga, iskustvo terenskog rada te poznavanje i snalaženje koje sam imao, bile su razlog pristupanju u GDCK/HCK.
Na kojim sve humanitarnim misijama ste bili do sada?
Moja prva misija je bila Haiti 2010. godine, gdje sam otišao kao član tima Austrijskog Crvenog Križa. Oni su imali potrebu za popunu a mi smo bili na listi, jer smo prošli obuke na zajedničkim treninzima, koji su tada organizirani između naših organizacija (HCK/AutRC). Nakon toga sam otišao na jedan trening, kao predavač, u Keniju. Na jednom od treninga, u Austriji, nakon razgovora s gosp. Santnerom, čovjekom koji je bio zadužen za međunarodne misije, odlazim ponovno put Haitija (krajem 2011), u isto mjesto (Leogane), gdje sam bio i 2010. nakon razornog potresa. Ponovni susret s ljudima koje sam već poznavao je bio više nego dirljiv. Ovog puta ostajem godinu dana.
U misiju u Južni Sudan (Torit) odlazim 2014. godine kao član ERU-a (Emergency Response Unit) tima AutRC.
Zadnja misija, 2017., bila je Bangladeš i tamo sam ostao tri i pol mjeseca, umjesto jednog, kako je prvotno bilo predviđeno. Dva mjeseca sam bio vođa tima a ostatak sam proveo kao tehnički delegat za pročišćavanje vode. Ovo je bila združena misija Švedskog i Austrijskog CK. Sve moje misije su bile vezane uz pročišćavanje vode i sanitaciju (WASH).
Naravno, gore navedeno je dio vezan uz misije van zemlje. Između toga je bilo treninga kod nas i u Austriji i Finskoj, akcija u matičnom CK, poplava u Županji, migrantska kriza i sl.
Kako to izgleda biti na prvoj crti u pružanju pomoći nakon katastrofe?
Iskreno rečeno, teško je to opisati. Definitivno trebate biti usredotočeni na to što radite te pokušati ostati hladne glave. Koliko god određena misija ili akcija bila organizirana i planirana, uvijek ima nešto što iskrsne nepredviđeno. Veoma živa materija, koja zahtjeva rješavanje stvari u hodu. O osjećajima je veoma teško govoriti. Uvijek morate biti iznad toga i ne smijete to pokazati, već morate pronaći način kako se nositi s tim. Shvatite me, kao roditelj, teško mi je bilo gledati djecu bez roditelja, neishranjenu, bolesnu itd. Ne želim ići u nešto ekstremnije, a bilo je i toga dosta puta.
Šta točno radite na terenu? Na koji način pružate pomoć?
Kao što sam već prije naveo, moja primarna obuka je voda, sanitacija i promocija higijene. No rad na terenu ponekada može biti, obično i jeste, zahtjevniji pa se tu veže i logistika, komunikacije i slično.
No vratimo se na pročišćavanje vode. Zadatak je jednostavan – pripremiti dovoljno vode u što kraćem roku kako bi se ugroženo stanovništvo što prije opskrbilo pitkom vodom te spriječiti širenje vodom prenosivih bolesti. Vjerujem da vam je poznato kako se vodom najlakše širi kolera i još niz drugih bolesti uzrokovanih raznim bakterijama i parazitima (osobno iskusio na Haitiju). Vodu se pročišćava, ovisno o broju stanovništva, pomoću tretiranja vode u velikim tankovima (od 10, 20 pa do 100m3). Voda se uzima iz rijeke ili jezera, utvrđuje postojanje uzročnika zagađenja te kvaliteta vode (ph, zasićenost ostalim primjesama – turbidity). Nakon toga se vrši test kojim se utvrđuje najbolji način koji će sve to najbolje ukloniti iz vode kako bi se dobila čista i zdravstveno ispravna voda. Kada dobijemo takvu vodu dodajemo klor koji ima zadatak uništavanja svih onih bakterija i parazita, i to je to. Jednostavno, zar ne?!
Za sve postoje normativi koji se kontroliraju stalno i redovno tijekom cijelog procesa. Najbitnija je razina klora u vodi koja mora biti pravilna kako bi se osigurala sigurna i zdrava voda.
To je samo jedan od načina osiguravanja pitke vode za ugroženo stanovništvo.
Također postoji filtracija vode kroz nekoliko tipova filtera za vodu (npr. ScanWater, zatim tretiranje vode u kućanstvima (HWT – Household Water Treatment) i još puno toga. Sve ovisi o situaciji na terenu. Na zadnjoj misiji u Bangladeshu smo bušili bunare na dubinu od 200m kako bi dosli do zdravstveno ispravne vode.
Možda bi bilo jasnije ako pogledate ovaj link – https://itemscatalogue.redcross.int/wash–5.aspx
Na koji način ste se pripremali za rad na terenu?
Pripreme su bile putem predavanja i terenskog rada. Na predavanjima se vrše prezentacije izređene u PowerPointu ili sličnim aplikacijama. Puno detalja, izračunavanja i planiranja pa zatim sve to u praktičnom radu. Pošto smo većinu treninga odradili u suradnji s AutRC i još nekim susjednim CK, predavanja su bila na engleskom jeziku.
Jeste li imali dovoljno materijalnih sredstava za pružanje pomoći u takvim situacijama?
Timovi dolaze s početnim količinama kemikalija i opreme. Ovisi o vrsti timova. Ako su ERU timovi onda imaju veći dio sredstava uz sebe. Ako je nešto planirano na dulji vremenski period, tada se preuzima ostatak od ERU timova, te se putem Logistike dopremaju potrebita sredstva, ali se najvećim dijelom pokušava nabaviti sve potrebito na lokalnoj razini kako bi se ujedno pomoglo lokalnim tvrtkama i stanovništvu. Taj dio u većem dijelu zna biti frustrirajući zbog kašnjenja ili dugih rokova isporuke ili jednostavno nepostojanja takve opreme, dijelova ili strojeva u tom dijelu svijeta. Poimanje vremena nije svagdje isti, tako da se morate naoružati strpljenjem i biti uporan.
Koja Vam je humanitarna misija najviše prirasla srcu, a koja Vam je najteže pala?
Definitivno Haiti! I u jednom i drugom smislu. Iako su ljudi ostali i bez onog malo što su imali, izgubili najbliže, naučeni kroz cijeli život na malo i loše životne uvjete, nije bilo problema. Djeca i odrasli bili su zahvalni na svakoj vrsti pomoći koju smo pružili. Teško je i naravno nemoguće svima pomoći. Naravno postoji i onaj ružniji dio, gdje dođe do nekog ekscesa, no i to se mora prihvatiti kao dio zadatka.
Kako su se vaši bližnji nosili s tim da se nalazite u samom žarištu katastrofe?
Ha, ha…. mislim kako bio ovo ipak morali pitati moju suprugu. Ma naravno da su svi ostali zatečeni, pa čak i ja. Ovo se odnosi na prvu misiju. Zamislite si kako bi reagirali da vam suprug primi poziv u 23h, ujutro sprema stvari, kupuje još nešto i odlazi na misiju. Mislim kako je taj prvi odlazak bio šok za sve oko mene. Od supruge i roditelja do sinova. Drugi odlazak je bio ipak lakši. Ne previše, ali ipak lakši, naravno uz uvijek prisutnu dozu zabrinutosti.
Kako se nosite sa strašnim stvarima koje zateknete u misiji?
Što je strašno?! Mislim kako je to dosta teško formulirati no recimo ovako, to je događaj koji je zadesio ljude u nekom dijelu zemlje ili svijeta. U mom iskustvu i radu na terenu, najteži dio mi je uvijek bio vidjeti djecu bez roditelja, oboljelu, povrijeđenu ili smrtno stradalu. S tim dijelom se, nikako, nisam mogao baš nositi. Jednostavno morate složiti u glavi sve što se događa oko vas i nastaviti dalje. Isto tako morate si naći nešto što će vam u određenom trenutku, kada dođe do zasićenja, biti ispušni ventil. Meni je to u bila glazba ili gledanje nekog opuštajućeg filma. I razgovor s nekim iz tima ili s članom porodice. U biti možda više može značiti razgovor s nekim iz tima, jer lakše možete objasniti što vam pati tog trenutka, nego netko tko je tisućama kilometara od vas. Vi ste došli u tu misiju s namjerom pomoći i olakšati situaciju tim ljudima i jednostavno morate nastaviti tako i raditi.
Možete li nam izdvojiti neku anegdotu, lijepu stvar koja Vas je posebno dotaknula?
Anegdota, pa recimo za vrijeme treninga u Keniji, bili smo smješteni u šatorima ( svatko je imao svoj mali šator), negdje u savani daleko od svega. Pošto je meni bilo vruće, tuširao sam se ujutro, prije početka. Temperatura je preko noći bila oko 20*C. Lokalni ljudi su bili preko noći i čuvali naš kamp (lukovi, strijele i koplja, interesantno zar ne). Čuo sam kako nešto pričaju između sebe, ali pošto ne razumijem swahili, osim jedne riječi ( muzunga – bijeli čovjek), pitao sam, kenijskog kolegu i prijatelja, o čemu pričaju. On je samo odmahnuo rukom i rekao: “Ništa posebno osim što kažu da bijeli čovjek nije normalan što se kupa po ovoj hladnoći.” Oni su sjedili oko vatre u jaknama i kapama na glavi. Eto nije svakom vruće iako je 20*C.
Što bi poručili mladima koji također imaju potrebu činiti dobro?
Prije svega moram reći kako imam sreću što sam dio jedne velike porodice pod nazivom Crveni križ, Hrvatski Crveni Križ. Naravno, Gradsko društvo CK Osijek, moja matična organizacija je polazna točka za sve ovo. Svi ti mladi ljudi koji su članovi Mladeži, već su došli s razlogom tamo. Imaju dobre voditelje, koji ih obučavaju i uče što je Crveni križ. Mi stariji pokušavamo taj teoretski dio pretočiti i pokazati kako primjeniti na terenu i u nekoj stvarnoj situaciji.
Neka posebna poruka nepostoji osim onog dijela, ukoliko nešto radiš, to moraš i voljeti i potruditi se oko toga. Kao i u svakom poslu, nešto te mora ispunjavati, pa ako to uspiješ naći onda ti sve puno lakše ide od ruke.
