U današnjem, ubrzanom svijetu vrlo često usmjereni smo samo na sebe. Često zaboravljamo stati, pružiti ruku pomoći bližnjemu, te zahvaliti na ljudima koji nama pružaju ruku.
U nadi da će nas sve potaknuti na činjenje dobroga i pomaganje bližnjima donosimo vam inspirativnu priču iz Afrike.
Naša Doris podijelila je s nama svoje volontersko iskustvo iz misije. U nastavku pročitajte kako se snašla i što je sve radila na drugom kontinentu.
Za početak recite nam nekoliko riječi o sebi.
Zovem se Doris. Imam 28 godina. Dalmatinka sam. Dolazim iz predivne velike obitelji. Magistrica sam politologije i radim kao voditeljica Volonterskog centra mladih SKAC_ST. Posebnu ljubav osjećam prema ranjivim i marginaliziranim skupinama te uživam osmišljavati i provoditi projekte za potrebite.
Kada ste osjetili potrebu ići u Afriku pomagati ljudima? Što Vas je potaklo na taj daleki put?
Još u srednjoj školi zanimala sam se za aktivizam i volontiranje. Bila sam prava buntovnica, borila sam se za sve živo. Volontiranje u Africi bila mi je velika želja i sa žarom sam čitala priče volontera o Africi, ali činilo mi se tada nedostižnim da bih i sama mogla ostvariti tu veliku volontersku avanturu. Volontirala sam na raznim projektima u Hrvatskoj, kada me na trećoj godini faksa pogodila osobna tragedija. To je definitivno bio bitan okidač za moj odlazak u Afriku. Tražila sam smisao svog života, postojanja. Bila sam željna promjene, svrhovitosti. Ostvarila sam kontakte i htjela sam otići bilo gdje volontirati izvan Hrvatske. Igrom slučaja ili što je još vjerojatnije, Božjom providnošću, završila sam baš u Africi. 🙂
Kako su Vaši bližnji reagirali na vijest da odlazite u Afriku?
Dosta dobro, moji su mi bili velika podrška. Najgore je reagirao moj djed koji je i sam proveo pola života u Africi.
Kako je započelo Vaše putovanje u Afriku i koliko je trajalo?
Nedugo nakon što sam donijela odluku da idem u Afriku u misije, odlučio mi se pridružiti prijatelj iz djetinjstva, Jure, legenda. Njegova prisutnost mi se poslije pokazala velikim blagoslovom. Letjeli smo Split – Zagreb, Zagreb – Istanbul, Istanbul – Nairobi i obratno. Jako mi je upečatljiv ostao trenutak dolaska na kenijski aerodrom. Imali su improvizirane šaltere, male klupe na kojima su tukli ljudima vize u putovnice. Kad sam izašla van aerodroma, zabljesnuo me topli zrak, šarenilo boja, visoke palme. Tražili smo osobu s našim imenima. Dočekao nas je mladi Kenijac, vozio je kao mahnit po gradu, prolazeći kroz crvena svjetla na semaforu. Kroz glavu mi je prolazilo: „Majko moja, u što smo se mi ovo uvalili…“
Koje je bilo Vaše područje rada po dolasku u misiju?
Radila sam s beskućnicima, dječacima s ulice i invalidima.
Možete li nam opisati kako je izgledao Vaš prosječan dan?
Jutro smo provodili u slamu (sirotinjski geto, slično favelama), u nyumba vaze („kuća“ za beskućnike) gdje smo pomagali u kuhanju za beskućnike, učili s jednim momkom talijanski, družili se s beskućnicima i invalidima.
Popodneva smo provodili s djecom s ulice. Misionari su ih kao male uzeli pod svoje okrilje, vode brigu o njima, pružaju im smještaj, hranu, školovanje, uče ih higijeni, raznim vještinama, molitvi i sl. S dječacima bi učili, pomagali im u pisanju domaće zadaće, igrali nogomet, pjevali, prali odjeću, kuhali, molili itd. Vikendom smo imali zajedničke filmske večeri, igranje društvenih igara i sl.
Koliko Vam je trebalo da se naviknete na drukčiji način života?
Nekih mjesec dana mi je trebalo da se prilagodim na okolinu, kulturu, ograničeno kretanje, hladne tuševe, novi način života, itd.
Koliko je situacija koju ste tamo zatekli bila u skladu s Vašim očekivanjima i predodžbama?
Situacija uopće nije bila u skladu s mojim očekivanjima. Došla sam u misije pomagati, čista srca, dobrih namjera, a ljudi tamo nisu htjeli moju pomoć. U početku me ekipa iz slama doživljavala samo kao bankomat. Vikali bi za mnom: „Mzungu (bjelkinjo), give me a money. I am hungry, I wanna chocolate.“ To me u početku pogađalo. Govorila sam im da sam studentica, da nemam novaca, ali nisu baš vjerovali u moju priču. S vremenom, nakon otprilike mjesec dana, stvarno sam se sprijateljila sa svim tim ljudima. Počeli su me pozivati kod sebe na večere, posjećivala sam različite obitelji, išla sam na obiteljske zaruke kod sestre od kuharice koja je radila u kući za beskućnike. Počela sam plesati tradicionalni ples sa ženama iz slama uz zvukove bubnjeva, pozvali su me i u žensko sirotište na druženje. S dječacima s ulice sam razvila lijepi, cool odnos. Polako sam se uklapala u taj njihov svijet, ljudi su me počeli prihvaćati. To njihovo prihvaćanje mene, strankinje, više je pomagalo meni, nego što sam ja pomagala njima.
Što se tiče uvjeta življenja, mogu reći da sam imala relativno dobru predodžbu o oskudici u kojoj ljudi žive. Ipak, iznenadila sam se da, primjerice, gotovo svi imaju mobitel, iako si ne mogu priuštiti normalan obrok. Hrana je dosta oskudna, vrti se svega nekoliko stvari na meniju. Riža, chapati (lepinja koja izgleda kao palačinka), ugali (slično puri), kuhana leća, kupus, kukuruz, grah, gorko zelje (slično kao naša raštika), jedno jaje tjedno po osobi, banane i šećerna trska.
Ono što mi je ostalo u najgorem sjećanju mirisi su na ulicama. Nemaju razvijeni sustav kanalizacije niti čistoće. Mirisi, bolje rečeno smradovi, znaju biti ubojiti.
Na kakav način tamošnje stanovništvo doživljava misionare?
Pa evo, već sam rekla, treba im vremena dok prihvate misionare. Mislim da je dosta bitno kako se misionar postavi, kako njih prihvaća, koliko je iskren prema njima. Jednostavno, prepoznaju autentičnost i ako im se svidiš, s vremenom te prihvate u potpunosti, razviju prijateljski odnos.
Jeste li, za vrijeme svoga boravka tamo i u jednom trenutku bili zabrinuti za vlastito zdravlje?
Nisam.
Možete li s nama podijeliti neku zgodu?
Uf, mogla bih navesti puno toga.
Gotovo svaki dan boravka tamo ima neku svoju priču, anegdotu. Možda da vam prepričam zaruke. Nakon 4-5 sati vožnje u matatu-u (mali kombi s osam sjedala, pretrpan ljudima, bilo nas je 18 unutra), kroz makadamske ceste prepune rupa, stigli smo u selo gdje su se odvijale zaruke. Bila sam jedina bjelkinja na zarukama i neka djeca iz tog sela nikad prije nisu vidjela bijelca. Skupina djece došla je do mene i trljala mi ruke, pokušavajući ukloniti bijelu boju s njih. Uzvanici su me promatrali u čudu, a zauzvrat sam i ja u čudu promatrala cijeli proces zaruka. Dakle, u dvorištu je bio postavljen šator, s već gore nabrojanim jelima. Stolice su bile postavljene u redovima, bez stolova. Došao je zaručnik sa svojom ekipom do konopca protegnutog kroz dvorište, a s druge strane konopca bila je zaručnica sa svojom ekipom. Međusobno su se nadglasavali kroz pjesmu. Nažalost, nisam razumjela riječi. Nakon nekih pola sata pjevanja s jedne i s druge strane, zaručnik je otišao u kućicu sa stricem, majkom i još nekim rođacima od zaručnice. Dogovorili su se oko cijene za mladu i platili su za nju 2 tisuće kenijskih šilinga, čija je protuvrijednost oko 140 kn. Svi su bili zadovoljni dogovorom, prerezali su vrpcu i zaručnikovi uzvanici izmiješali su se s uzvanicima od zaručnice te su krenuli u redovima uzimati hranu. Nakon što bi stavili hranu na tanjur, sjedali bi jedni iza drugih u redove sa svojim tanjurom.
U jednom trenu došlo je vrijeme za darivanje zaručenih. Donijela sam na poklon set od šest šalica u crnoj vreći. Nažalost, nisam imala gdje kupiti lijepi papir za umotavanje. Scena je bila presmiješna. Došla sam do zaručnika i pružila im vreću, oni meni vreću daju nazad. Dječak je trčao po mjesnog fotografa. Kad je stigao fotograf, par puta smo se dodavali s crnom vrećom dok nije uhvaćena dobra slika. Na koncu su se zaručnici zahvalili sretni i zadovoljni. U cijelom tom procesu nisu niti pogledali što se nalazi u crnoj vreći, ali bitno da je fotograf uhvatio dobru sliku. 🙂 Vrhunac zaruka bila je ceremonija gaziranih pića. Uzvanici su nosili gajbe s gaziranim sokovima, pjevali i plesali. Starješine su prvi odabrali koje će piće popiti, nakon čega su gajbe kružile od uzvanika do uzvanika i svatko je mogao odabrati svoj sok. Gazirani sok, za nas svakodnevno dostupan, pijemo ga usput, kad nam se prohtije, a za njih luksuz, pije se u posebnim prilikama.
Zanimljiva je i priča kad smo Jure i ja išli posjetiti jezero s gejzirima Naivasha. Unajmili smo boda boda (mali šareni motorčići kojih ima na svakom koraku i služe kao taxi služba). Čovjek nas je odveo na vrh brdašca gdje se nalaze mali gejziri i s kojeg se proteže prekrasan pogled na jezero puno flamingosa (roze ptice).
Prvo iznenađenje koje nas je zateklo: u gejzirima stanovnici kuhaju jaja. Drugo iznenađenje koje nas je zadesilo: stigao je autobus djece u sklopu školskog izleta. Djeca su pripadala bogatijoj klasi, što se vidjelo u činjenici što su uopće došli na izlet, i također, po lijepim, kvalitetnim školskim uniformama koje su nosili. Vidjevši nas bijelce, u sekundu se stvorio ogroman red za slikanje s nama, nitko od djece nije gledao jezero, gejzire, nego smo mi postali glavna atrakcija. Zvali su nas Shakira i Chuck Norris. Treće iznenađenje: na povratku je vozač odjednom zaustavio boda boda. Sišli smo s motorčića i ostavio je nas i motorčić usred ničega, s 30-ak krava na 35 stupnjeva. Motorčić mu je ostao bez goriva i nakon dobra tri sata vratio se s bočicom, nalio gorivo u motor, posjeo nas i odveo u grad. Fascinantno je da u cijeloj priči nije bilo isprike, objašnjenja, ničega, nego je rekao: „Hakuna matata, pole, pole. This is Africa, my friends.“ S tim je sve objasnio. Afrika je puno usporenija od zapada, ljudi ne žure, sve je laganini… Četvrto iznenađenje: zaustavio nas je drugi vozač boda boda s putnikom koji je tražio šamana po tom jezeru.
Koja ste iskustva stekli u Africi i možete li izdvojiti najveće?
Stekla sam brojna iskustva. Izdvojila bih možda usvajanje novih vještina kroz upoznavanje i snalaženje u novoj kulturi i novim okolnostima, razvijanje empatije i prijateljstava s ljudima na drugom kraju svijeta. S nekima se i dalje čujem preko društvenih mreža i s radošću pratim njihove živote, događanja kod njih i sl. Bilo je jako lijepo kad su mi se nakon potresa u Zagrebu, koji nas je pogodio prije koji mjesec, brižno javili.
Ono što me posebno dojmilo u Africi je njihovo zajedništvo, radost, vedrina. Iako oskudijevaju materijalnim dobrima, drže se dosta zajedno, vesele se malim stvarima, ulice su pune djece koja se igraju improviziranim igračkama, obitelji se druže na ulicama… Čini mi se da su puno radosniji i povezaniji od nas.
Prirodne ljepote su prekrasne. Jure i ja smo imali priliku ukupno dva tjedna putovati kroz Keniju. Kod njih sam vidjela najljepše zalaske sunca, nosim jako lijepa sjećanja i sa safarija, oceana, prašume i sl.
Što biste nam poručili za kraj?
Samo nebo je granica, usudi se i kreni ostvarivati svoje snove. I kad ne ide kako si zamislio, s povjerenjem u Boga i Njegov plan za tvoj život, snovi postaju stvarnost. Često na koncu ispadne puno bolje nego što smo i sami zamišljali. Potrebno je odvažiti se, raditi male korake i onda kad se okolnosti poklope, iskoristiti priliku i uživati u čudu. Odjednom snovi postaju stvarnost. Uvjerila sam se u navedeno kroz brojna putovanja kroz koja sam prošla, iskustva koja sam stekla, ljude i njihove životne priče koje sam čula, te okolnosti koje su mi se poklopile za ostvarivanje mojih snova, kad sam se tomu najmanje nadala.
Također, pozivam te, čitatelju, da mi se slobodno javiš s bilo kakvim pitanjima koje imaš. Rado ću ti prenijeti sva svoja iskustva i informacije koje imam.
