Prijateljstvo je jedan od najvećih darova koje čovjek može primiti i darovati. Ono se gradi kroz zajednički provedeno vrijeme, međusobno povjerenje, podršku i spremnost da budemo jedni uz druge u dobrim i izazovnim trenucima. Upravo zato svake godine 30. srpnja obilježavamo Međunarodni dan prijateljstva, dan koji nas podsjeća na važnost odnosa koji obogaćuju naše živote.
Povodom Međunarodnog dana prijateljstva razgovarali smo s dvjema našim volonterkama, Josipom i Lucijom, koje su kroz zajedničko volontiranje izgradile prijateljstvo. Zamolili smo ih da podijele što za njih znači prijateljstvo, kako su se upoznale te koja iskustva su ih povezala.
LUCIJA:
Pozdrav! Ja sam Lucija, studentica sam na Pravnom fakultetu u Splitu, imam 23 godine i u SKAC_ST-u djelujem od 2024. kroz projekt 72 sata bez kompromisa.
Kako ste se upoznale, te što je to što vas je povezalo?
Josipa i ja smo se upoznale na prvom sastanku organizacijskog tima “72 sata bez kompromisa” nakon što je Jope ušla u tim. Prvo što san primijetila bilo je: “Wow, kako cura ima lijepu kosu.” I nekako mi je tako i ostala zapamćena kao cura iz tima s prelijepom kosom.
Od samog početka Josipa mi se činila kao jako draga i dobra osoba na koju se stvarno možeš oslonit. Međutim, isto tako su od početka bile dosta izražene naše razlike u karakteru. Ja san po prirodi poprilično vrckava, pričljiva i spontana, dok je Josipa u početku bila zatvorenija, ozbiljnija i organiziranija. Da nam je tad netko rekao da ćemo se nakon projekta ovoliko zbližit, vjerojatno bi mislile da se šali.
U početku su se svi naši razgovori svodili na obveze oko projekta. Kako smo sve više vrimena provodile skupa, nekako smo se počele opuštat jedna kraj druge i malo bolje upoznavat.
Tek nakon projekta smo spontano završile na jednoj kavi gdje smo popričale ozbiljnije i mislim da je baš tada sve nekako krenulo.
Iako imamo poprilično sličan pogled na život, tu i tamo bi imale drugačiji pristup nekim situacijama. Baš mi je zato uvijek bilo zanimljivo čut što Josipa ima za reći jer bi me često natjerala da neku stvar pogledam iz druge perspektive. S vremenom smo pronašle dosta sličnosti, a te naše razlike su se nekako lijepo nadopunjavale.
U Josipi san ubrzo pronašla osobu od povjerenja na koju se mogu oslonit u svim situacijama. Osobu kojoj se mogu povjerit bez straha da će me osudit, koja će uvijek ponudit dobar savjet, ali i reći iskreno ako nešto nije kako triba. Mislim da je baš ta njezina direktnost i iskrenost jedna od stvari koje san od početka najviše cijenila. Nije mi govorila ono što san htjela čut, nego ono što sam trebala čut.
Došle smo do odnosa gdje nekad stvarno imam osjećaj da me Josipa poznaje bolje nego što ja samu sebe poznajem.
Koji trenutak iz vašeg zajedničkog volontiranja najbolje opisuje vaše prijateljstvo?
Nije bio samo jedan trenutak već se kroz cijeli pripremni period 72 sata moglo vidjet koliko je posvećena i koliko joj je stalo do svega što radi. Koji god problem se pojavio i koja god prepreka došla, ona bi se potpuno dala da pronađe rješenje.
S vremenom sam shvatila da to nije samo način na koji pristupa obvezama, nego i ljudima.
Josipa se ne daje polovično. Kada joj je do nekoga stalo, ulaže cijelu sebe u taj odnos. Mislim da je upravo to ono što najviše cijenim u našem prijateljstvu. Znam da se uvijek mogu osloniti na nju.
Što vam je volontiranje u SKAC_ST-u pokazalo o ljudima i odnosima koje gradimo?
Prije ulaska u SKAC sam uglavnom bila okružena ljudima koji su mi karakterno sličniji i sa sličnijim pogledima na život. Kroz odnose koje sam ovdje izgradila shvatila san koliko zapravo najviše rastemo upravo kroz ljude koji drugačije razmišljaju i koji nam ponekad pokažu stvari iz perspektive koju sami ne vidimo.
Mislin da se preko volontiranja grade neki dublji i posebniji odnosi. Od početka vas spaja isti cilj i želja da napravite nešto dobro, a kroz cijeli taj proces zajedno prolazite kroz previše nepredviđenih situacija i izazova koje zajedno morate riješit. Ne upoznaješ ljude samo kroz njihove interese ili svakodnevne razgovore nego kroz način kako reagiraju u stresnijim i težim situacijama.
Negdje u tom procesu se ljudi prirodno počnu više otvarat jedni drugima i iz jednog pogleda bez da se išta kaže možeš znat što netko misli i osjeća.
S vremenom članovi tima prestanu bit samo ljudi s kojima volontiraš. Postanu prijatelji, a s vremenom i mala obitelj koju si sam izabrao/la.
Što za vas znači prijateljstvo?
Prijateljstvo je za mene odnos u kojem možeš bit potpuno svoj. Odnos u kojem znaš da ne moraš glumit, skrivati svoje mane ili pazit na svaku riječ jer znaš da te druga osoba prihvaća takvog kakav jesi.
Prijatelj za mene nije samo osoba s kojom ćeš popit kavu, dobro se zabavit ili podijelit neke lijepe trenutke. To je osoba koju biraš da bude dio tvoje priče, netko kome je iskreno stalo do tebe i tko te želi vidjet kako rasteš i postaješ najbolja verzija sebe. To je osoba koja će se radovat tvojim uspjesima kao da su njezini, bit uz tebe kad prolaziš kroz teške dane i imat hrabrosti reći ti nešto što možda nije lako čut, ali znaš da ti govori za tvoje dobro.
Mislim da se pravo prijateljstvo vidi upravo u tome da jedno drugo gurate naprijed, da se međusobno podržavate i pomažete jedno drugome rast. Nije poanta samo imat nekoga uz sebe kad je sve lijepo, nego znat da imaš osobu koja će ostati tu kroz sve faze života. Baš zato sam zahvalna što u svom životu iman nekoga poput Josipe.
JOSIPA:
Ja sam Josipa, dolazim iz Solina i trenutačno sam na završnoj godini studija građevine u Splitu. U organizacijski tim projekta „72 sata bez kompromisa“ uključila sam se u ožujku prošle godine. Prije toga sam u projektu sudjelovala kao volonterka i upravo su me ta tri dana volontiranja potaknula da se još više uključim.
Kako ste se upoznale te što vas je povezalo?
Luciju sam upoznala na prvim sastancima organizacijskog tima, kao i većinu ostalih članova. Budući da po prirodi nisam osoba koja se odmah otvori pri prvom upoznavanju, Lucija je bila ta koja je prva započela razgovor sa mnom. Od samog početka činila mi se kao jako vesela, komunikativna i dobra osoba. Bila je susretljiva i pomogla mi je da se, iako sam bila nova, osjećam kao dio tima.
Ipak, tijekom prvih nekoliko mjeseci nismo mnogo razgovarale izvan obveza vezanih uz projekt. Priliku da se bolje upoznamo dobile smo tijekom ljeta, na sastancima medijskog dijela tima. Ti su sastanci uglavnom bili opušteniji, održavali su se u kafiću i bilo nas je manje, pa smo imale više vremena za razgovor. Tada smo shvatile da možda ipak nismo toliko različite kao što nam se na početku činilo. Otkrile smo da imamo zajedničke teme, interese i hobije te da nam se mišljenja o mnogim stvarima podudaraju.
U tom se razdoblju još uvijek nismo privatno družile izvan sastanaka, ali smo se postupno sve više upoznavale. Mislim da se naše prijateljstvo nije dogodilo u jednom trenutku, nego je polako raslo kroz razgovore, zajedničke obveze i vrijeme provedeno u timu.
Koji trenutak iz vašeg zajedničkog volontiranja najbolje opisuje vaše prijateljstvo?
Projekt je stigao u listopadu, a ta su tri dana za sve nas bila istodobno stresna, naporna i prekrasna. Posebno su mi ostali u sjećanju završetci dana kada bismo, nakon svih akcija, s volonterima odlazili na misu. Bili smo umorni, često znojni i iscrpljeni, ali istodobno zahvalni, sretni i puna srca jer smo znali koliko je toga dana napravljeno.
Lucija je bila zadužena za medijski dio projekta pa je velik dio vremena provodila u prostorijama SKAC-a, odnosno u „stožeru“, kako smo ga mi zvali. Satima je bila za laptopom, pregledavala i razvrstavala fotografije s akcija, pripremala objave i medijski pratila cijeli projekt. Uz to je i sama odlazila na pojedine akcije kako bi ih fotografirala.
Iako je i njezin posao bio težak i zahtjevan, svaki put kada bismo svratili u stožer po materijale ili zbog neke druge obveze, pitala bi nas kako smo, držimo li se i treba li nam nešto. Uvijek bi nas ponudila kavom i bila spremna pomoći. Možda upravo ti mali trenuci najbolje opisuju Luciju i naše prijateljstvo – čak i kada ima mnogo vlastitih obveza, primijetit će ljude oko sebe i provjeriti kako su.
Budući da je to bila moja prva godina u organizacijskom timu, mnogo mi je značilo što sam joj se mogla obratiti kada nešto nisam znala ili kada nisam bila sigurna kako postupiti. Posebno je bila uz mene kada bi se tijekom projekta pojavio neki problem. Nikada nisam imala osjećaj da joj smetam ili da je moje pitanje nevažno. Sam nas je projekt dodatno zbližio jer smo se upoznale i u stresnim situacijama, kada se možda najbolje vidi kakav je tko kao osoba.
Nakon završetka projekta počele smo se družiti i privatno. Sve je zapravo započelo jednim sasvim slučajnim pićem prije proslave rođendana SKAC-a. Mislim da je upravo to bio presudan trenutak u kojem sam shvatila da se s Lucijom želim družiti i izvan projekta te da je želim još bolje upoznati. Uvidjela sam da je jako zanimljiva i zrela osoba s kojom se mogu šaliti, ali i voditi ozbiljne razgovore kada je to potrebno. Njezini su mi se savjeti činili iskrenima, promišljenima i korisnima.
Nakon toga počele smo se mnogo češće družiti. Dodatno su nas povezali zajednički odlasci na klanjanje i razgovori koji bi se često nastavili još satima nakon toga. Ponekad smo razgovarale o važnim životnim temama, a ponekad samo o tome što nam se dogodilo tijekom tjedna ili o problemima s kojima smo se susrele na fakultetu, poslu ili u svakodnevnom životu. Upravo su ti iskreni i jednostavni razgovori naše poznanstvo postupno pretvorili u pravo prijateljstvo.
Što vam je volontiranje u SKAC_ST-u pokazalo o ljudima i odnosima koje gradimo?
Volontiranje mi je pokazalo da nas zajednički cilj može povezati i s ljudima za koje na prvi pogled možda ne bismo pomislili da će postati važan dio našega života. Lucija i ja u početku smo mislile da smo dosta različite i da nemamo mnogo zajedničkih tema. Ipak, kroz volontiranje smo imale priliku upoznati se bez pritiska, radeći zajedno i pomažući drugima. S vremenom smo otkrile da se upravo u tim razlikama možemo nadopunjavati, a da istodobno dijelimo mnoge važne vrijednosti.
Projekt mi je pokazao i da se odnosi najčešće ne grade velikim riječima i gestama, nego malim znakovima pažnje – kada te netko pita kako si, sasluša te, ponudi pomoć ili ostane uz tebe kada nastane problem. Tijekom volontiranja ljudi zajedno prolaze kroz umor, stres, veselje i zahvalnost pa ih upoznajemo na iskreniji način.
U SKAC-u sam još jasnije shvatila koliko vjera može povezati ljude kroz služenje drugima. Vjera se ne pokazuje samo riječima, nego i spremnošću da primijetimo čovjeka pokraj sebe, darujemo svoje vrijeme i budemo tu jedni za druge. Nisam očekivala da ću ulaskom u organizacijski tim, osim iskustva volontiranja, dobiti i osobu koju danas smatram pravom prijateljicom. Zbog toga na naše prijateljstvo gledam kao na jedan od najljepših darova koje mi je volontiranje donijelo.
Što za vas znači prijateljstvo?
Za mene prijateljstvo znači imati osobu pred kojom mogu biti potpuno svoja, bez straha da će me osuđivati ili da moram skrivati ono što osjećam. Prijatelj nije samo osoba s kojom dijelimo lijepe i zabavne trenutke, nego i netko kome se možemo javiti kada nam je teško, kada imamo problem ili jednostavno trebamo razgovor.
Kod Lucije najviše cijenim to što je uvijek tu za mene kada je trebam. Dovoljno je da joj kažem da imam neki problem i ona će mi pokušati pomoći da pronađem rješenje ili će mi dati iskren savjet. Neće me osuđivati, a kada mi ne može konkretno pomoći, rado će me saslušati i biti uz mene. Ponekad je upravo to najvažnije – znati da ne moramo kroz sve prolaziti sami.
Pravo prijateljstvo za mene podrazumijeva međusobno povjerenje, iskrenost, razumijevanje i prihvaćanje. To je odnos u kojem se ljudi mogu zajedno smijati, ali i razgovarati o ozbiljnim stvarima, podržavati se i poticati jedno drugo da budu bolje osobe. Mislim da pravi prijatelj nije onaj koji će nam uvijek govoriti samo ono što želimo čuti, nego osoba koja će nam iskreno, ali s ljubavlju, reći ono što smatra da trebamo čuti.
Luciju smatram pravom prijateljicom i jako mi je drago što smo se upoznale upravo kroz volontiranje. Nadam se da će naše prijateljstvo još dugo trajati, postajati sve čvršće i da ćemo zajedno proživjeti još mnogo lijepih trenutaka. Mnogo mi znači što u svom životu imam osobu s kojom mogu podijeliti i male svakodnevne događaje i one ozbiljnije životne trenutke.
Odgovori Lucije i Josipe podsjećaju da prijateljstvo nije slučajnost, nego odnos koji se gradi otvorenim srcem, zajedničkim iskustvima i spremnošću da budemo jedni drugima oslonac. Volontiranje često donosi mnogo više od prilike da pomognemo drugima, ono donosi susrete koji mogu prerasti u prijateljstva za cijeli život. Zato vas pozivamo da se ohrabrite i pridružite volontiranju, jer možda upravo volontirajući pronađete prijatelja kojeg niste ni očekivali.
