Dan očeva obilježava se 19. ožujka na svetkovinu svetog Josipa, Isusova oca. Posebno se ističe važnost očinstva te utjecaj očeva u društvu.
Povodom današnjeg dana donosimo vam priče očeva koji mijenjaju društvo volontiranjem.
1. Ukratko nam se predstavi!
Ilija: Zovem se Ilija Vrbatović, imam 32 godine. Po struci sam magistar računarstva, a trenutno radim kao programer u jednoj manjoj firmi u Splitu koja se specijalizirala u izradi programskih rješenja u području avioindustrije. Slobodno vrijeme najviše volim provoditi s obitelji i volontirajući u splitskom SKAC-u. U braku sa svojom suprugom Anom sam od 2017. godine, a trenutno imamo dvoje djece, Veroniku i Luku.
Duje: Ja sam Duje. Imam 35 godina, inženjer sam građevine, a radim u kanalizaciji (hahaha), točnije Vodovodu i kanalizaciji d.o.o. Supruga Antonia i ja vjenčali smo se prije skoro 5 i pol godina. Imamo dvije kćerkice.
Pero: Pero Mihaljević (38), profesor matematike i informatike. Predajem matematiku u III. gimnaziji u Splitu i OŠ Ivana Lovrića u Sinju. Volim svirati harmoniku i pjevati. Vjenčao sam se prije 10 godina te imam troje djece.
2. Kako i kada je započelo tvoje volontiranje, te zašto si izabrao baš SKAC_ST?
Ilija: SKAC-u sam se pridružio prije 12-tak godina kroz projekte Mise mladih i PKP-a, koji su me zainteresirali kao mladog studenta koji je tražio sadržaje povezane s kršćanskim svjetonazorom i mjesto gdje može djelovati. Kada se u Splitu, u organizaciji SKAC_ST-a, pojavio projekt 72 sata bez kompromisa prijatelji koji su također sudjelovali u SKAC-ovim programima su me nagovorili da se prijavim. Do tada nisam imao nikakvo volontersko iskustvo i bio sam nesiguran oko ulaska u projekt, ali tu sam se baš pronašao. Dugo godina sam volontirao, da bih kasnije postao voditelj akcije, a nakon dvije godine vođenja akcije i član organizacijskog tima.
Duje: Moje volontiranje započelo je tamo negdje na 3. godini faksa u Zagrebu kad sam preko jednog svog asistenta i nekih prijatelja ‘upao’ u Družbicu Bezgrešne Marije (tj. Don Boscove instruktore). To je ekipa studenata koji u salezijanskom centru na Jarunu drže besplatne repeticije učenicima osnovnih i srednjih škola. Vrhunska stvar! Nadam se da će i u Splitu zaživit nešto slično (SKAC_St već radi na tom polju).
Osim te pomoći oko škole i obrazovanja mogu slobodno reći da je taj rad imao i neku odgojnu komponentu. Igrali smo se s tom djecom, družili, molili, pjevali, bili im prijatelji (možda nekad kao stariji brat/sestra), a sve po uzoru na sv. Ivana Bosca i njegov preventivni sustav. Mnogi od njih imali su problema u obitelji i s vršnjacima, a dolazili su na instrukcije iz udaljenih krajeva grada jer su se tu osjećali dobro, prihvaćeno i voljeno. Paralelno sam započeo volontirati i u nekim projektima SKAC Palme tako da je po povratku doma u Split (točnije Mravince) logično bilo da se uključim u SKAC_St koji se nedugo prije osnovao i krenuo s radom. Počeo sam volontirati u projektu Misa mladih, a iz čega su se razvili projekti Agenti Dobrote, pa PKP, Effata (sada 3D Formacija) i mnogi drugi.
Pero: Počeo sam volontirati u Franjevačkoj mladeži (Frami) u dobi od 17-18 godine kroz karitativne akcije koje je Frama redovito organizirala, ali i pripremajući susrete koji su nas okupljali. U SKAC_St privukao me veliki volonterski projekt 72 sata bez kompromisa koji sam prepoznao kao jako važan za mlade i za cijelo društvo u kojem živimo. Osim toga, SKAC_St okuplja mlade katolike koji mogu pripadati različitim zajednicama i duhovnostima (franjevačkoj, isusovačkoj, salezijanskoj, dominikanskoj, neokatekumenskoj, karizmatskoj…), pruža im priliku da se upoznaju, druže, razmjenjuju ideje i iskustva. Na temelju takve suradnje nastali su razni kreativni i kvalitetni projekti i aktivnosti usmjerene mladima.
3. U kojim projektima trenutno djeluješ u SKAC_ST-u?
Ilija: Trenutno sam član organizacijskog tima volonterskog projekta 72 sata bez kompromisa, te član Skupštine udruge. Također, predstavnik sam SKAC_ST-a u Nacionalnom vijeću 72 sata bez kompromisa te djelujem kao nacionalni koordinator projekta. Što se tiče mojih obaveza, nastojim pomoći koliko mogu u organizaciji projekta 72 sata bez kompromisa u Splitu, no najviše zadataka odrađujem kao nacionalni koordinator i član Nacionalnog vijeća. Zadatci se sastoje od koordinacije između svih gradova sudionika projekta, održavanje nacionalnog identiteta projekta, organizacije godišnjih nacionalnih susreta, promocije i održavanja medijske slike projekta, uvođenja novih gradova u projekt, a kao programmer svoje talente koristim u održavanju web-stranice i aplikacije za prijavu volontera.
Duje: Već par godina nisam aktivni član Udruge, a i premašio sam godine ciljane populacije (hahaha). Član sam Nadzornog odbora te pomažem u savjetodavnom dijelu, podršci i dijeljenju kontakta. Također, projekt Agenti dobrote vidim kao nešto jako vrijedno te im nastojim pomoći kao ”vanjski suradnik”. Naime, Agenti dobrote su grupa od 40-tak mladih volontera te su podijeljeni u četiri tima. Timovi uvijek imaju nove „slučajeve“ i akcije te pokušavaju dati mali poticaj socijalno ugroženim obiteljima i pojedincima da krenu na bolje, ali nemaju kapaciteta ostat uvijek sa svima u doticaju. No, kao znak da ih nismo zaboravili lijepo je ponekad posjetit nekoga od njih i potrudit se dati im malo poticaja, vjere i nade u dobro. Tako se trudim sjetiti svih obitelji i pojedinaca koji su bili „slučaj“ dok sam bio aktivni član. Također, doma se molimo za SKAC. A to je isto jako važna aktivnost. Posebno za nas veterane.
Pero: Budući da mi je već 38 godina i da imam obitelj, odlučio sam aktivnosti u vođenju i provođenju akcija prepustiti mlađima. Trenutno sam član Nadzornog odbora Udruge. SKAC_ST-u, ali i mladima općenito, potrebna je potpora “starijih mladih” te sam odlučio prihvatiti ovu službu i pratiti rad Udruge. Trenutno je vršenje te službe moje volontiranje.
4. Što te motivira za volontiranje?
Ilija: Za volontiranje me najviše motivira ono što ‘dobijem natrag’ od ljudi kojima pomažem. Radost onih kojima dolazimo, vraćanje dostojanstva ljudima u potrebi i rad s marginaliziranim skupinama u društvu je nešto što me neizmjerno ispunjava. Također, nastojim biti primjer ljudima oko sebe, a najviše svojoj djeci, i tako im pokazati koje su prave vrijednosti u životu.
Duje: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ kaže Isus u Mt 25,40. Papa Franjo tumači da ”Bog na ovoj zemlji žeđa i gladuje u svim siromasima”. Mislim da tu slobodno možemo dodati uz siromahe i bolesne, potrebite, tužne, depresivne, izgubljene, a i sve druge lakše ili teže varijante potrebitih. Potrebitih nečega i nekoga. Mislim da Duh Sveti kroz naš splitski SKAC u velikoj mjeri odgovara na potrebe vremena u kojem se nalazimo. Svatko tu može naći nešto za čim je u potrebi (za čim žeđa), a i nešto, u skladu sa svojim talentima i sposobnostima, što može ponuditi drugome koji žeđa baš za tim. Iako sam malo to apstraktno rekao i zakomplicirao, radi se o skroz konkretnim stvarima. Oni koji nadahnjuju za rad s mladima i sa socijalno ugroženima su dva torinska sveca. Riječ je o svetom Ivanu Boscu i blaženom Pier Giorgiu Frassatiju, a predivan je i jedan naš splitski, iako zasad slabo poznat – sluga Božji padre Lino Maupas. Istražite!
Pero: Čini mi se da je volontiranje neizostavan dio našeg kršćanskog života po uzoru na Kristove riječi “Besplatno primiste, besplatno dajte!” (Mt 10, 8) i to mi je temeljna motivacija.
5. Kako uz posao i obiteljske obveze pronalaziš dodatno vrijeme koje daruješ drugima volontirajući?
Ilija: Tijekom svog studiranja imao sam puno hobija, kako to obično i bude. Sport, treniranje rukometa, odlazak u teretanu, profesionalni hobiji vezani za moju struku kao što je izrada interaktivnih dječjih Android aplikacija za učenje, odlaženje na pub kvizove, sudjelovanje u više SKAC-ovih projekata. Osnivanjem obitelji, te rođenjem djece, neki hobiji su ostavljeni po strani. Volontiranje je uvijek bilo prvo na toj listi te se za njega uvijek nađe vremena. Naravno, to ne bi bilo moguće bez suprugine podrške, koja je i sama volontirala u SKAC-u te bila voditeljica akcije u 72 sata bez kompromisa.
Duje: Kad makneš iz rasporeda neke nebitne stvari stvori se dovoljno vremena. Pogotovo to znaju oni koji su prolazili ili prolaze program Exitus.
Pero: Prije svega, imam punu potporu svoje supruge Perine. Tako kada je potrebno učiniti nešto za druge uvijek porazgovaramo i odlučimo je li to moguće s obzirom na obitelj u tom trenutku. Također, uvijek unaprijed promislim kako će provesti vrijeme bez mene, a da im bude što lakše i zanimljivije. Ako trebam nešto od kuće napraviti, ponekad oduzmem od svog spavanja.
6. I za kraj, neki poticaj za druge mlade očeve da se uključe u volontiranje?
Ilija: Znam da je teško mladim očevima pronaći vremena, uz obiteljske obaveze i posao, no volontiranjem činite velike stvari za sebe, ali i za druge. U prvom redu za svoju obitelj, ali i za vašu užu i širu životnu okolinu. Također, postajete svjesniji potreba u društvu, na neki način dobijete natrag dodir s realnosti, jer u volontiranje nas jednostavno nauči da je u životu potrebno cijeniti male stvari. Ono koju su uvijek tu, ali ih zapravo rijetko primjećujemo.
Duje: „Svijet treba tebe i mene! Nas koji ćemo dati svoje živote za druge, svoje darove pokloniti drugima. Svoje talente iskoristiti i ugraditi u naše zajednice. Jer talent se udvostručuje samo kad se upotrijebi.“ – kaže jedan fratar nadahnut prispodobom o talentima iz Evanđelja. Sigurno svatko od nas može dati jedan dio svog vremena, a mislim da i treba. Pogotovo mi katolici. Jer naše volontiranje ne proizlazi samo iz altruizma nego iz istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kad je prijatelj pitao Pier Giorgija Frassatija kako nadvladava tu odbojnost kad ga u stanovima sirotinje dočeka oduran vonj, on mu je odgovorio: „Nikada nemoj zaboraviti da se tako, i ako je kuća prljava, približavaš Kristu.“ To je to!
Također nešto što svatko za sebe može razmotriti – davanje desetine. Crkvi i njenom Caritasu, Agentima Dobrote, katoličkim projektima, direktno siromašnima, itd, itd. Dobra i korisna stvar (i izvor blagoslova) svima, a pogotovo onima koji kažu da nemaju vremena za volontiranje. Kako sam saznao za to evo kratka priča za kraj: Možda još na prvoj godini došao sam do knjige “Naš život s beskućnicima” autora Dražena Bušića u kojoj na potresan način opisuje rad s beskućnicima u Zagrebu 90-ih godina i prvo prenoćište kod gl. kolodvora. Nisam ni znao da je autor neki katolički karizmatik. Sve mi je to bilo nepoznato tada. Kasnije sam naučio da akcija i kontemplacija moraju biti u nekoj ravnoteži i poticati jedno drugo. Molitva i duhovni rast nas treba potaknut na djelovanje. Nakon par godina taj Bušić bio je gost na otvorenom susretu Božje pobjede i tu me snažno dotakla molitva koju je predvodio. Pomalo sam počeo upoznavati Duha Svetog i ta avantura traje i dan danas. O spomenutoj “desetini” saznao sam iz njegove knjige “Kako primiti potpuni Božji blagoslov za brak i obitelj”, a o tome govori i u YouTube videu „Trebaju li katolici davati desetinu?“ (link: https://www.youtube.com/watch?v=pqLRMxmCCpk&t=465s) Pa eto jedan poticaj na razmišljanje za kraj. Božji blagoslov.
Pero: Volontiranje čini život radosnijim, a time i obiteljski život ispunjenijim. Gledajući zemaljskog oca kako volontira i djeca su potaknuta davati se drugima ne zaboravljajući svoje svakodnevne obveze. Također, želio bih da kroz moje volontiranje djeca još više vide kolika je ljubav našeg Nebeskog Oca jer On je taj koji se brine da nikome ništa ne nedostaje, već dapače, daje nam da živimo život u izobilju.
Za kraj svim očevima čestitamo njihov veliki dan. A sve čitatelje još jednom podsjećamo na važnost uloge oca u svakodnevnom životu svih nas. Kao najbolji podsjetnik donosimo vam rečenicu iz Prispodobe o izgubljenom sinu: ” Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča,pade mu oko vrata i izljubi ga.” Naši očevi nas čekaju otvorenih ruku bez obzira kamo nas život odnio 💚.
