Danas, 20. veljače, obilježavamo Svjetski dan socijalne pravde. Ovaj dan podsjeća nas na važnost borbe za pravednije društvo, u kojem svaka osoba ima jednake mogućnosti i prava. Borba za socijalnu pravdu zahtijeva angažman svih građana, zajedno s vladama, organizacijama civilnog društva i privatnim sektorom te je potrebno raditi na stvaranju politika i programa koji će osigurati inkluzivno i održivo društvo za sve. Povodom današnjeg dana razgovarali smo s Doris Nazor, magistrom politologije i magistrom socijalnog rada, voditeljicom Volonterskog centra mladih SKAC ST-a 🤗.
Možeš se ukratko predstaviti?
Za one koji me ne znaju, ja sam Doris Nazor, već šest – sedam godina vodim i razvijam Volonterski centar mladih SKAC_ST, osmišljavam i pišem projekte za splitski SKAC i uživam u radu s mladima i ranjivim skupinama. Po struci sam magistra politologije i magistra socijalnog rada. Trenutno se dalje usavršavam i pohađam module iz geštalt pedagogije, TCI-a, itd. Avanturističkog sam i aktivističkog duha i volim promišljat i radit na poboljšanju sustava i svijeta oko sebe, a posebno me ispunjava rad s pojedincima i grupama gdje konkretno mogu vidjeti napredak, rast i razvoj.
Koja su po tvom mišljenju najveća pitanja i izazovi s kojima se suočava društvo u pogledu socijalne pravde?
Društvo je široki pojam i krenula bih možda od iskustvene razine s kojom se konkretno susrećem u svom radu, pa onda možemo širit dalje na razine s kojima osobno ne radim, ali su tu itekako vidljive i vrijedne pažnje i angažmana raznih dionika. Za početak socijalna pravda je jedan koncept društva u kojem svi ljudi imaju jednake uvjete za život, jednake mogućnosti u radu, obrazovanju, zdravstvu i drugim područjima, jednaki su pred zakonom, poštuju se ljudska prava i slobode te jednakost svih članova.
Dakle, ukoliko pričamo na razini Splita, svaki put se iznova iznenadim kad dobijem poziv iz Područnog ureda u Splitu Zavoda za socijalni rad ili Odjela za socijalnu skrb pri Gradu Splitu ili bilo kojeg dionika, a gdje se traže razni oblici pomoći za ugrožene i potrebite sugrađane, koji često nadilaze kapacitete i mogućnosti splitskog SKAC-a, ali je ta pomoć jedina koja se može osigurati za potrebite. Odnosno sustav je često nemoćan zbog raznih birokratskih okolnosti, zakona i propisa koji pobijaju jedni druge, osigurati adekvatnu pomoć potrebitima i onda ozbiljne institucije, odjeli i ustanove vide slamku spasa u angažmanu mladih volontera i jedne udruge mladih, odnosno splitskog SKAC-a. Po meni, tu se već pokazuje da socijalna pravda kao ideja prekrasno zvuči, ali u praksi, u našem gradu, u kojem buja turizam, u kojem dobar dio stanovništva jako lagodno živi, imamo paralelan svijet dubokog siromaštva i marginaliziranih, nevidljivih skupina, skupina kojem ni sustav ne može ili ne želi ili ne zna adekvatno pomoći. Ulazila sam u neke stanove u Splitu i okolici koji su istovjetni, usporedivi sa stanovima koje sam posjećivala u misijama u Keniji – goli derutni zidovi, bez sanitarnog čvora, gdje ljudi obavljaju nuždu u maštilu ili u nekom kantunu sobe, gdje je vidljiva plijesan i gljivice na zidovima, gdje se namještaj raspada ili ga uopće nema, gdje prokišnjava, gdje ljudi nemaju električnu energiju u 21. stoljeću, gdje ljudi odlamaju dijelove parketa za potpalu i grijanje, gdje su ljudi nepokretni i nemaju osiguranu osnovnu skrb i pomoć, leže okruženi smećem i vlastitim izmetom, danima jedu hranu iz konzerve, ukoliko uopće jedu, jednostavno, gdje ljudi nemaju osnovne minimalne uvjete za dostojanstven život.
Proširimo li vidike i na naše šire djelovanje, primjerice na području Banovine, od 2020. kada je to područje pogođeno razornim potresima i gdje smo i dalje aktivni na terenu, dramatičnost socijalne nepravde dobiva još veće razmjere – kada vidite te ljude koji već treću-četvrtu godinu žive u kontejnerima, frustrirani, zaboravljeni,… kad vidite razmjere siromaštva dijela tamošnjeg stanovništva, a koje se počelo otkrivati kao posljedica posjeta tim krajevima zbog potresa, počne se javljati i frustracija i bijes i ljutnja i osjećaj nemoći.
Kroz brojne projekte, ulažemo velike napore u suzbijanju siromaštva i socijalne nepravde, ali evo, osobno sam često frustrirana jer je naše djelovanje kap u moru potreba, problema, vapaja potrebitih i to je samo jedan mali aspekt našeg djelovanja. Vjerujem kad bi pričali s drugim institucijama, ustanovama i udrugama čije je primarno djelovanje rad s potrebitima i marginaliziranima ili s župnicima i svećenicima koji se također susreću sa svakakvim životnim pričama i situacijama, da bi dobili još šokantnije podatke, primjere i slučajeve teškog života naših sugrađana. Isto tako kad pričate sa pomagačima iz raznih područja vidite njihovu ljutnju, osjećaj nemoći, razne stupnjeve sagorijevanja, itd.
Pitanje socijalne pravde mogu sad proširiti i na brojna druga područja i skupine koja nisu primarni fokus splitskog SKAC-a i mog osobnog djelovanja, ali sam itekako svjesna postojanja tih skupina, izazova i pitanja, kao što su pitanja rada i zapošljavanja mladih ljudi, pitanja osamostaljenja i stanovanja mladih ali i svih drugih uzrasta u Gradu Splitu i drugim gradovima usmjerenim turizmu, pitanje standarda naših umirovljenika i umijeća njihovog preživljavanja s obzirom na omjer troškova i visinu prosječnih mirovina, pitanja iseljavanja Hrvata iz Hrvatske zbog frustracija sustavom, okolnostima, zakonima, pravosuđem, korupcijom, nepotizmom, pitanje migranata i izbjeglica, i tako dalje.
Koje društvene skupine imaju najveću potrebu za socijalnom pravdom i kako ih možemo podržati?
Hm ne znam stvarno kako izdvojit neku ili neke skupine u moru skupina. Mislim da svako ljudsko biće na kugli zemaljskoj ima potrebu i pravo na socijalnu pravdu i dostojanstven život. Nažalost, u praksi smo često svjedoci socijalne nejednakosti i nepravde. Što onda možemo učiniti? Za početak, krenuti od sebe. Kako? Pitat se redovito, po mogućnosti svakodnevno, što ja mogu učinit za druge, za ovaj svijet? Koji doprinos mogu dati? Kad bi svatko od nas dao svoj doprinos u skladu sa svojim mogućnostima i pozivom – bilo darivanjem vremena kroz angažman, darivanjem talenata, molitvom, empatijom, financijski, ma bilo kojim resursom ili resursima koji ima i kad bi svatko svoj posao obavljao časno i pošteno, na kojoj god poziciji da se nalazio, ostvarili bi mali raj na zemlji i osigurali bi socijalnu pravdu za brojne društvene skupine. Osim pojedinačne odgovornosti, smatram jako važnim educirati i poticati mlade generacije na dobrotu i solidarnost, pa i cijelu zajednicu. I naravno sustav, treba mijenjati i unaprjeđivati sustav, a da bi se sustav mijenjao treba napravit dobru analizu i uključit sve dionike – od krajnjih korisnika, pružatelja usluga, nadležnih tijela i na kraju i zakonodavstva. Mislim da se socijalna pravda treba graditi i ostvarivati na više razina, a ne samo donošenjem zakona i nametanjem pravila igre odozgo. Bitno je pitati ove dolje što ne valja, s čime se susreću u svom radu, koje su realne potrebe ljudi, kako mogu pomoći pomagačima da dobro obave svoj posao i da ne pregore, itd. i onda njihove odgovore uvažit i stvarno radit na poboljšanju sustava u skladu s potrebama na terenu.
Smatraš li da ljude treba bolje educirati o spomenutim problemima i kako ih potaknuti na aktivnije djelovanje u društvu?
Smatram da da, vjerujem da su ljudi zaista sposobni i kad god mogu da će se radije odlučiti za dobrotu, solidarnost, ljubav, empatiju, nego za zlo. I to treba njegovat i razvijat od malih nogu, prvo u obitelji i zajednici, zatim u vrtićima, školama, na fakultetima, itd. Nisam još u svom radu susrela osobu koja je išla na volontersku aktivnost raditi nešto dobro za drugog ili druge i da je požalila. Dakle ljudi zapravo vole raditi nešto dobro, vole širit dobrotu i kroz to otkrivaju i svoj smisao i smisao svog postojanja kroz ljepotu u darivanju sebe, svojih talenata i svog vremena drugima. To ne znači da je uvijek lako radit dobro, ali nitko nikad nije požalio što je radio dobro. Poznam puno ljudi koji oplakuju svoju prošlost, loše postupke i općenito loše izbore. Poznam i puno ljudi koji su pogođeni, osakaćeni, obespravljeni, nesretni zbog nepravde koja im je nanesena od strane drugih ljudi.
Kako potaknuti ljude na aktivnije djelovanje u društvu? To mi je i teško i lako pitanje. Lako u smislu onog šta mi radimo – jednostavno organiziramo volonterske akcije, akcije pomoći, humanitarne akcije, edukativne radionice, druženja, duhovne programe, itd. Umreženi smo s brojnim institucijama, ustanovama, udrugama, župama na području Splita i Hrvatske i kroz njih dobivamo informacije o potrebitima. S druge strane imamo mlade ljude koji se žele uključiti, angažirati, pomoći, jave nam se i uključe se u razne aktivnosti. Kako dolaze do nas? Kroz društvene mreže, usmenom predajom, preporukama, promocijom u medijima, obrazovnim institucijama, itd. Pretpostavljam da se ljudi tako uključuju i u druge aktivnosti drugih dionika i aktera u društvu.
Ipak postoji jedna ogromna masa ljudi koja se ne uključuje, rekla bi da im nedostaje intrinzična motivacija. A kako probudit intrinzičnu motivaciju u ljudima? To i ja još istražujem. Ali ono što sam iskusila u doba korone i postkoronsko vrijeme je masa mladih ljudi koji zapadaju u besmisao. Dakle iz vlastite potrebe za smislom, za pripadanjem, za druženjem biraju uključenje u razne aktivnosti. Među mladima često pali i dobra ekipa, ukoliko pridobiješ nekog iz ekipe, pridobio si i druge iz ekipe. Ako tim mladima ponudimo kvalitetne programe, uključit će se u njih, ako im se nude samo kockarnice, razni opijati, mračne gaming sobe i sl., uključit će se u to. Treba definitivno investirat što više u kvalitetne programe za djecu i mlade, u kvalitetan kadar koji će se baviti njima, itd.
Koje su po tebi ključne strategije za izgradnju inkluzivnog društva koje se temelji na socijalnoj pravdi?
Po meni bi ključne strategije bile edukacija i uključivanje u konkretne programe i aktivnosti već od vrtićke dobi, pa dalje u školama, u župama, kroz razne udruge, na sveučilištima i drugo. Treba razbijati i stereotipe i predrasude o drugima i drugačijima i mislim da to ide najbolje upravo kroz druženje s drugima i drugačijima. Koliko se samo, primjerice, promijenio odnos prema djeci s poteškoćama u razvoju ili osobama s invaliditetom unazad desetak godina, a koliko se tek još treba promijeniti i više uključiti te skupine u društvo. Čula sam priče gdje bi prije ljudi sakrivali dijete s poteškoćama u razvoju, držali bi ga u sobi, u kući i to je to, bila je sramota imati takvo dijete. Cijela obitelj je bila stigmatizirana. Danas se, Bogu hvala, takva djeca drugačije percipiraju, njihovi roditelji također. Postoje brojne institucije i udruge koje se zalažu za njihova prava, nude dodatne usluge za njih, postoji institut skrbnika njegovatelja, pravo na osobnog asistenta, pravobranitelj za djecu, itd. Unatoč brojnim manjkavostima navedenih instituta, pozitivne promjene su ipak vidljive… One idu inkrementalno, edukacijom, aktivnostima s tim skupinama, druženjem s njima, lobiranjem, udruživanjem roditelja i njihovim vapajem u pomoć i tako dalje. Uglavnom, poanta priče je da civilizacijski napredujemo i vjerujem u enormne mogućnosti daljnjeg napretka ali samo ukoliko pametno budemo gradili mostove jedni među drugima, posebno prema ranjivim skupinama i ukoliko uložimo dovoljno energije i resursa u edukacije, odgoj i jačanje djece i mladih. Tu bi se osvrnula i na važnost jačanja obitelji u kojima djeca odrastaju. Svjedoci smo sve većeg rasta razvoda brakova, vanbračnih zajednica, jednoroditeljskih obitelji, porasta broja djece bez adekvatne roditeljske skrbi; rapidnim rastom raspada obitelji nikako nam se ne piše svjetla budućnost. Nažalost u Hrvatskoj se troše enormne svote novca u gašenju požara, a premalo u preventivne programe. Koliko bi samo energije, vremena, novca i drugih resursa uštedjeli dobrom prevencijom, odnosno kvalitetnim preventivnim programima?
Mogla bi još svašta ispričat na ovu temu ali mislim da je dosta za ovaj put.
Hvala ti Doris na ovom razgovoru, što si izdvojila vrijeme i podijelila svoje mišljenje i iskustvo s nama. Bilo mi je izuzetno drago i zanimljivo 😊.
Hvala tebi Antonija. Hvala i čitateljima, ako ste došli do ovog dijela razgovora, dobro ste izdržali, svašta sam napričala, hahaha.
