Nakon godine prepune smijeha, učenja i stvaranja novih iskustava došli smo na kraj prve etape projekta „Zajedno do uspjeha!“. Deset mladih korisnika Dječjeg doma Maestral Split imalo je priliku otkrivati i razvijati svoje talente, družiti se s mladim volonterima te svoje slobodno vrijeme ispuniti na kreativan način.
Jednu od glavnih uloga u provedbi ovog projekta odigrali su mladi volonteri koje smo pitali da podjele s nama svoje iskustvo volontiranja.
U nastavku pročitajte kako je izgledao projekt iz njihove perspektive!
- Za početak nam se prestavite u par riječi.
KARLA: Bok, ja sam Karla. Imam 25 godina i učiteljica sam.
REBEKA: Pozdrav svima. Ja sam Rebeka Mandić, imam 23 godine, studentica sam 5. godine Ekonomskog fakulteta u Splitu. Rođena sam u najlipšem gradu na svitu – Livnu.
Volim Isusa i Mariju, obitelj, prijatelje, djecu, mlade, Hajduk, sunce, more, zalaske, šetnju, sviranje, plivanje, druženja, putovanja, volontiranja..
ZVONIMIR: Zovem se Zvonimir Nediljko, student sam građevine i aktivni član SKAC_ST-a. Volim se smijati, zezati i pomagati ljudima.
ANTE: Zovem se Ante Šimić, imam 24 godine, student sam 3. godine Teološko-katehetskog studija na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Splitu. Kada bih se trebao opisati u par riječi rekao bih da sam pozitivna osoba koja je neovisna, energična i do boli empatična. Dnevno pomislim da mogu promijeniti svijet oko sebe bar 50 puta, a onda isto toliko puta shvatim da to baš i ne ide tek tako.
MARIJA: Pozdrav svima. Moje ime je Marija Pavić. Imam 23 godine. Studentica sam 5 godine Učiteljskog studija u Splitu. Dolazim iz peteročlane obitelji. Vedra sam i vesela osoba. Volim život i ljude. Vjerujem da smo svi prvenstveno stvoreni za nebo, ali i jedni za druge. Dolazim iz salezijanske župe. Slobodno mogu reći da su salezijanci moja druga obitelj. Sudjelovala sam na raznim formalnim i neformalnim edukacijama i radionicama. Godinama sam volonter na različitim projektima koji se najčešće oslanjaju na službu crkvi. Osim što sam aktivna u svojoj župi djelujem i izvan nje (npr. Hrvatsko nadzemlje i Skac-st).
- Što vas je motiviralo da volontirate baš na ovom projektu?
KARLA: Izašla sam iz jednog projekta i počela sam razmišljala gdje sad i onda je jedan dan zazvonio telefon, kada sam čula o čemu se radi nisam ni razmišljala, srce je odma reklo “to je to”, tako da mogu reći da je projekt našao mene, a ne ja njega.
REBEKA: Da volontiram na ovom projektu motiviralo me to što sam oduvijek željela negdje u nečemu dati sebe za drugog, izdvojiti svoje slobodne vrijeme i provesti ga s nekim kome na bilo koji način mogu pomoći. Osjećala sam se pozvanom i spremno sam na poziv u projekt rekla da.
ZVONIMIR: Oduvijek sam htio pomagati ljudima jer sad i vidim da je to ono što me ispunjava. Ana-Marija me nazvala jednog dana i pitala jel želim sudjelovati u jednom projektu u Maestralu. Iako tad nisam znao što me čeka, pristao sam.
ANTE: Neobjašnjivi osjećaj koji mi je govorio da baš sada i u ovome trenutku trebam biti dio ovoga projekta, kao osoba kojoj je životni cilj, a za to se i školujem, biti dio obrazovnoga sustava svaka prilika za rad s mladima mi je veliki poticaj i praksa za ono što me čeka u budućnosti.
MARIJA: Poziv za volontiranje u projektu sam dobila od koordinatorice i inicijatorice Doris. Osobno jako cijenim Doris kao ženu, sestru u Kristu, a najviše kao dušu. Prethodno prije proveden je sličan projekt samo drugog naziva sa štićenicima udruge Most. Nažalost nisam bila u mogućnosti prisustvovat projektu što me je jako rastužila. Tada sam Doris rekla da me može zvati za neki sličan projekt u budućnosti te da sam presretna što je baš mene pozvala da sebe darujem bližnjemu na takav način. Nakon godinu dana na poziv naše Doris rado sam se odazvala i na taj način postala volonterka projekta „Zajedno do uspjeha“. Još jednom ostala sam tako neizmjerno zahvalna i voljena u Božjoj ljubavi.
- Koja su vaša zaduženja kao volontera?
KARLA: Moja zaduženja kao volonter su bila: biti ono što jesam i biti tu za druge, dati ideju i pomoći da se ostvari ono što je planirano na susretima.
REBEKA: Moje zaduženje kao volontera je da budem tu za štićenike i za volontere, da dajem sebe koliko mogu, da se trudim razumijeti onog tko je u potrebi, da pružim neki prijateljski savjet, da budem strpljiva i predana onome što radim.
ZVONIMIR: Koliko sam shvatio tokom ovog projekta moje jedino zaduženje je da na susretima budem ono što jesam, sa svim svojim prednostima i nedostacima jer jedino iskrenost prolazi kod ljudi.
ANTE: Osobno nisam gledao na ništa kao na neku vrstu moga zaduženja ili zadatka, kada se namjesti jedna ovako kvalitetna skupina ljudi na jednome mjestu, sve se obavlja kao timski rad.
MARIJA: Naša zaduženje su bila u jednu ruku najlakša ikad, a u drugu ruku najteža ikad. Kako je to moguće? Pa mi smo trebali kao volonteri (svatko od nas) biti ono što jesmo. Ima li teže, laganije, mukotrpnije i čistije stvari od te? Naša uloga je bila biti prisutan. Biti onaj koji je blizu. Biti autentičan, biti svoj. Biti prijatelj. Onaj koji ljubi. Koji prihvaća, razumije. Onaj koji je čovik u punom smislu te riječi. Onaj koji nosi Krista u sebi i daje jer sve šta lijepo i daje se može se stati u jednu ili dvije riječi. U jednoj riječi to je ljubav, a u dvije riječi to je Isus Krist.
Trebali smo biti ljudi sa svim svojim manama i vrlima. Pokazati da je normalno biti tužan, imati loš dan, ali nikad ne gubiti nadu. Da je dobro u životu bit aktivan u lipim, obogaćujućim projektima, okruženjima, društvima. Pokazat onu lipu stranu života koja je lipa i teška – ali se isplati. Svakog četvrtka trebali smo pokazati svoju spremnost, dosljednost na zajedničkim druženjima. Trebali smo pokušati osmisliti neke radionice, vesele večeri, druženja. Izvesti neke od zamisli kao mentori ili koordinatori večeri. Mogli smo predlagati aktivnosti i ako imamo vremena, snage i ljubavi neke od aktivnosti sami inicirati to jest voditi. Biti prisutni i svoji glavna je zadaća volontera. Osim biti tu četvrtkom trebali smo biti na radionicama, različitim ID projektima, izletima i sl. Dati se, otvoriti dio srca i života te prihvatiti i prigrliti čovjeka kraj sebe.
- Kako ste se pripremali za volontiranje s tako osjetljivom skupinom?
KARLA: Priprema za volontiranje je tekla spontano, imali smo dobro vodstvo pa smo suradnjom i s Božjim blagoslovom korak po korak planirali susrete.
REBEKA: Za volontiranje sa osjetljivom skupinom pripremao nas je naš profesor Toni Maglica. Uputio nas kako se ponašati, o čemu razgovarati, kako u pojedinoj situaciji postupiti. Njegovo predavanje mi je baš bilo od koristi.
ZVONIMIR: Prije početka projekta svi volonteri smo imali uvodno predavanje na kojem su nam rekli na koje stvari trebamo pripaziti. Više puta bi to i međusobno prokomentirali. Osobno, prije svakog susreta bi se resetirao i dolazio opušten.
ANTE: Dnevno bih napravio 50 sklekova i kupovao sam isključivo u bio trgovinama. Naravno šalu na stranu, nisam se imao pretjeranu potrebu pripremati, samo sam sa sobom raščistio u glavi da trebam biti svoj i ono što jesam
MARIJA: Za volontiranje nisam se pripremila baš tako odjednom u par dana. Mislim da me Gospodin kroz cijeli moj život pripremao za ovaj projekt i dao mi priliku da preko mladih iz Skaca sudjelujem u ovom projektu. Kroz moje roditelje, moju obitelj, moj oratoriji, salezijance (njihovu karizmu), sva mjesta i projekte, moje voljene i drage ljude, duše, časne sestre, prijatelje… zapravo kroz osjećaj voljenosti i brojna prijašnja volonterska iskustva. Također mi je pomogao i sastanak sa mojim sadašnjim mentorom Tonijem Maglicom koji nam je održao jednu radionicu i pripremio nas na mjesto i ljude prema kojim idemo. Moj fakultet (učiteljskog smjera) odigrao je također jednu od uloga na moju izgradnju kao čovjeka i odgajatelja. No najveće zahvale opet dajem dragom Bogu.
- Što je vama donio ovaj projekt?
KARLA: Kroz projekt sam prihvatila sebe i razlicitost ljudi oko sebe. Zadivilo me mnoštvo talenata koji drugi posjeduju i isto tako koliko je bitno da svoje talente dajem u ovom svijetu.
REBEKA: Ovaj projekt mi je donio mnogo toga, počevši od prijateljstava sa volonterima i sa štićenicima. Na neke stvari sam počela drugačije gledati i postala sam više zahvalna na svemu što imam, kao da sam prije za neke stvari bila slijepa, a sada vidim.
ZVONIMIR: Meni je ovaj projekt donio puno radosti u srce. Zaista sam uživao gledajući sve volontere i štićenike kako rastu iz susreta u susret. Od poznanika na početku projekta postali smo jako dobri prijatelji.
ANTE: Meni je ovaj projekt donio svijest o meni i ljudima koji su me okruživali, dvije rečenice plovile su mojom glavom tokom cijeloga projekta, jedna rečenica moga profesora koja je glasila budite ponizni pred svačijom prošlošću, a druga je bila velikoga Arsena Dedića koju je napisao za svoju Gabi moje mjesto je uz njih hrabre ljude, i da to stvarno jest tako, samim time što smo ustali i borimo se ne spuštajući osmjeh sa lica unatoč bojnom polju koji smo prošli nas čini upravo takvima hrabrim ljudima. Svijest o tome najveća je nagrada koju sam dobio i koju nosim sa sobom iz ovoga projekta.
MARIJA: Ovaj projekt dao mi je mnogo. Toliko toga da se na ovo pitanje naježim. Ne mogu ni sama reći ono što mi je projekt dao. Toliko je bio darežljiv i živ za mene da ga ne mogu ni nazvati projektom. Dao mi je razumijevanje, prihvaćanje i notu nove spoznaje same sebe. Dao mi je prijatelje, vjerujem da su neki od njih za čitav život. Dao mi je mogućnost da sebe uzljubim onakva kakva jesam u svojom bitku. Sebe ne možemo ljubiti ako se ne poznajemo, a u ovom projektu upoznala sam sebe. Ljubeći sebe učimo ljubiti druge. Uočiti različitosti boja, talenta, osobnosti, inteligencija naučiš ljubit svoje darove njima se služiti, a i razumjeti onoga kraj sebe i samog sebe. Način na koji reagira, zašto nešto voli, zbog čega je u nečemu dobar i sl. Naučiš svoje prednosti i svoje mane. To su blagodati ovog projekta, sada treba samo naučiti usmjeriti samog sebe i način življenja sa samim sobom. Iako u ovom projektu ja sam trebala biti ona koja daje. Moram reći da sam puno više primila.
Hvala mojim suradnicima volonterima i štićenicima koji su mi u tome pomogli. Lijepe dane, sate, susrete, nova mjesta, nova iskustva, nove priče, nove živote, nove duše, nove uspomene sve to stane u jedan projekt. Divno, zar ne? Puno je toga dana. To se još dugooo treba probavljati i vjerujem da će za cijelog života ostati.
- Možete li izdvojiti neku anegdotu, nešto lijepo što vam se dogodilo dok ste volontirali na projektu?
KARLA: Ono što bi izdvojila je kada netko ne bi mogao doći na susret koliko bi svi ostali osjetili i pokazali koliko nam nedostaje.
REBEKA: Anegdota je bilo previše, uopće ne znam što izdvojiti, ali sada mi dok ovo pišem pada na pamet program Edukator ID i kada smo na jednoj od radionica morali za svaku osobu napisati neke njene vrline i dobre strane, tu sam toliko toga čula o sebi (što možda uopće nisam znala haha) i spoznala kakvom me drugi ljudi doživljavaju i vide. Predobro iskustvo.
ZVONIMIR: Svaki susret nam je bio ispunjen smijehom i radošću. Anegdota koja mi se urezala u sjećanje je ta kako bi volonter Ante znao kasniti na susrete i onda kad bi ulazio na susret svi mi bi se počeli smijati jer je on uvijek dolazio radostan i nasmijan od uha do uha.
ANTE: U svijetu u kojem živimo dosta se propagira autentičnost, no kada osoba zaista i bude ono što jest, često je se zna etiketirati samo zato jer nije kao svi ostali, i upravo to svaki moment kada smo svi mi mogli biti ono što jesmo i najoriginalnija slika sebe bili su mi ujedno i najbolji momenti naših druženja.
MARIJA: Dogodilo se jako puno lijepih situacija ili ti ga anegdota. Zaista mi je teško izdvojiti jednu. Pa bih kod ovog pitanja ostala suzdržana jer mi je zaista teško odvojiti samo jednu. Neke se me situacije nasmijale, neke rasplakale, neke otvorile nove poglede, vidike i nade u život. Donijele prijatelje, nezaboravne avanture, dale mogućnost da rastem, da služim, da slušam, da otkrijem bližnjeg da ga razumijem, da otkrijem i prihvatim sebe.
- Jeste li imali negativnih iskustava?
KARLA: Nisam imala negativnih iskustava.
REBEKA: Negativnih iskustava nije bilo.
ZVONIMIR: Iako me u početku bilo strah od negativnih iskustava, hvala Bogu nijedno negativno iskustvo nisam doživio.
ANTE: Nisam imao, niti sam očekivao bilo kakva negativna iskustva.
MARIJA: Negativnih iskustava nije bilo. Ako je i bilo poneko nerazumijevanje u komunikaciji to se dogodilo na samom početku projekta do smo se uhodavali i upoznavali kao volonteri. Jednu malu „katastrofu“ koja je sad prvenstveno izvor radosti i šale trebam izdvojiti. Debatiranje joj je ime. Ono nosi jedan konstruktivan savjet: „Pazite da vaši volonteri nemaju previše izražen natjecateljski duh jer bi mogli kao voditelji debate nastradati.“
- Što biste poručili ostalima, budućim mladim volonterima?
KARLA: Budući volonteri ako želite biti u projektu gdje će te se nasmijati, naplakati, osjetiti zajedništvo, steći nova prijateljstva, upoznati sebe i druge onda je to projket za vas, jer to je više od projekta!
REBEKA: Pozivam sve mlade ljude da izdvoje komadić svog slobodnog vremena i daju sebe za druge, jer “sad je vrijeme da daješ najbolje od svog srca drugome!”
Nemoj čekati, prijavi se, volontiraj!
ZVONIMIR: Moja poruka za sve volontere ili one koji to tek žele postati je da ukoliko se dvoume da li volontirati ili ne, da uvijek pomažu drugima jer nema veće sreće, a sve dobro koje čine će im se vratiti stostruko.
ANTE: Poručio bih im da odbace bilo kakve strahove, da budu otvoreni, da budu ono što jesu.
MARIJA: Budućim mladim volonterima poručila bih da se ne boje. Straha u ljubavi nema to svi znamo. Kada te netko tko ima odnos s Bogom zove na neki projekt, kada moli za taj projekt i na srcu mu je da tebe pozove – znaj da trebaš barem za početak promislit. Zatim uči u tišinu i pitati Gospodina zove li te da mu tu služiš. Često mi svojim snagama, talentima, prilikama kažemo da. Dajemo ih da služe dokle god mogu, a nismo pitali Onoga tko nam ih je dao jer to On želi … je li mu uredu ta ideja da služimo tu gdje jesmo i sl.? Onima koji puno razmišljaju ili razmatraju savjetujem da se ne boje već da uskočiti i da će ih Gospodin voditi. Na samom kraju važno je znati da je slika ljubavi dati sebe. Tko ne želi ljubiti? Tko ne želi biti ljubljen? Taj ne postoji. Zato je moja poruka daj se! Pokušaj! Otplovi u novu priliku sigurno ćeš u njoj kroz druge upoznati više sebe, više druge, a najviše Boga. Nemoj zaboraviti da te Gospodin nikad neće na nešto pozvati i ostaviti, uvijek ćete kroz to provesti.
