VOLONTIRANJE U AFRICI- Katarina Matić

Ovo pandemijsko vrijeme bilo je teško za sve nas. Izolacija od ljudi, zatvaranje u svoje domove i držanje socijalne distance, ljude je poslako počelo udaljavati jedne od drugih.

Jedna mlada i hrabra djevojka odlučila je riskirati i te svoj trud pokloniti djeci na drugom kontinentu.

Naša Katarina podijelila je s nama svoju volontersku priču iz misije iz Tanzanije. U nastavku pročitajte kako se snašla i što je sve radila na drugom kontinentu.

  1. Za početak reci nam par riječi o sebi.

Zovem se Katarina Matić, živim u Solinu, a rodom sam iz malog sela Čavoglave. Imam 24 godine te sam aktivna studentica Pomorskog fakulteta. Sve svoje slobodno vrijeme provodim darujući ga drugima, a najviše djeci. Volonterka sam dječjeg doma Maestral i udruge Most gdje pomažem djeci pri učenju. Također sam aktivni član splitskog SKAC-a to jest dio organizacijskog tima projekta “72 sata bez kompromisa”.

2. Reci nam kada si osjetila potrebu ići u Afriku pomagati ljudima? Što te je potaklo na taj daleki put? Kako su tvoji bližnji reagirali na vijest da odlaziš u Afriku?

Želju za odlaskom u Afriku sam, negdje duboku u sebi, čuvala jako dugo. Nisam razumjela što to predstavlja, koliko vremena iziskuje te koliko je novac presudna stavka. Al’ bez kune ne možeš ni u crkvu, a kamo li u Afriku. I tako sam ja to odgađala i zanemarivala još od srednje škole. Mislila sam da mi je to nekakva prolazna faza i još jedna od mojih fix ideja. Baš konačnu odluku donijela sam na kraju preddiplomskog studija kada sam planirala pauzirati godinu dana i ostvariti svoju fix ideju. Od tog nauma uspjeli su me odgovoriti s izgovorom da nikad neću završiti faks. Tako sam ja odustala, nastavila biti dobro dijete koje ide na faks. I gledajući na to sada, slobodno mogu reći da mi je to najlošija odluka u životu. Prvog dana diplomskog studija shvatila sam da moja želja nije fix ideja te da je se neću riješiti stavljanjem pod tapet. Od tada sam lagano počela rješavati sve preduvjete za odlazak. I drugi put sam bila 100% sigurna da je to moj put te rekla obitelji svega 2/3 mjeseca prije polaska. 

Znam da su se roditelji pitali “Di smo falili?” “Kako smo je to odgojili?”, al nisu rekli ne. Znam da im nije bilo lagano. Pogotovo radi cijele situacije s virusom i svim pustim zabranama.

3. Kako je započelo tvoje putovanje u Afriku i koliko je trajalo?

U Afriku sam se uputila 29. prosinca na dan potresa u Petrinji. Vratila sam se 24. ožujka 2021. Mrvicu manje od 3 miseca.

4. Koje je bilo tvoje područje rada po dolasku u misiju? Možeš li nam opisati kako je izgledao tvoj jedan dan tamo?

Pošto sam u Afriku išla preko udruge Kolajna ljubavi, moj glavni zadatak je bio podjela školarina djeci koja je osigurana preko projekta Kumstva. Prvi dio puta sam provela na sjeveru zemlje u regiji Kilimanjaro. Imala sam priliku posjetiti Ngorongoro rezervat, živjeti s Masaji plemenom, prisustvovati krštenju cijeloga sela te vidjeti stvarno netaknutu ljepotu prirode. Tu sam boravila kod hrvatskog misionara p. Tomislava Mesića u Monduli Juu.

Svaki dan je bio različit. U sirotištu u Songei sam jutra provodila obavljajući administraciju za udrugu ili odlaskom u vrtić. Te ostatak dana igrajući se ili učeći s djecom. Ponekad bi otišla do grada. Dok je na sjeveru kod patera Tomislava bilo radno. Ili vrta il vrtić. Ne znam što mi je draže.

5. Koliko ti  je trebalo da se navikneš na drukčiji način života?

Ako se mene pita, odmah sam se navikla, prvi minut kad sam došla. Iako se moj želudac još dan danas ne bi složio s ovom izjavom. Dolje je sve polako (pole-pole), al u pravom smislu te riječi. Sve je s noge na nogu. Nitko ne gleda na sat. Ne zna se kad trgovine otvaraju ni kad zatvaraju. Često se dogodi da kad uđeš u trgovinu radnik spava na vrećama.

6. Koliko je situacija koju si tamo zatekla bila u skladu s tvojim očekivanjima i predodžbama?

Ja uvijek zamišljam najgore scenarije tako da me ništa il što manje iznenadi. U vezi Afrike me, gledajući na moja očekivanja, dočekao pravi luksuz. Ja sam očekivala puno lošije stanje. Iako nakon toliko pitanja “kako ti je bilo u Africi?” Često mi dođe da odgovorim “užasno teško”, al uvijek kažem sve pozitivno.

Nema vode, pa kad ima vode nema struje. A tek wc…

7. Na kakav način tamošnje stanovništvo doživljava misionare?

Misionari su jako prihvaćeni jer puno pomažu i čine za stanovništvo. Nalaze im posao, pružaju utjehu u vjeri, bore se za njih. A mislim da će vam najbolje reći to što pola sela nosi ime hrvatskog misionara. I da sa svima podijelim vijest da je od nedavno sjever Tanzanije bogatiji za jednu malu djevojčicu koja će se zvati Katarina.

8. Jesi li, za vrijeme svoga boravka tamo i u jednom trenutku bila zabrinuta za vlastito zdravlje?

 Da, više puta. Naime, aviokompanija mi je izgubila prtljagu tako da sam došla bez dosta potrebnih stvari. Izgorjela sam jer nisam imala kreme sa zaštitnim faktorom, u izgubljenoj prtljazi su mi ostali neophodni lijekovi za štitnjaču, te su mi se za ne faliti otvorili punti od operacije koju sam imala u prosincu 2020. Tako da mi nije bilo najugodnije imati otvoreni ranu u svoj toj šporkici i nehigijenskim uvjetima. Ta situacija je dosta poremetila planove jer nisam mogla nastaviti putovanje dugo cca 1800 km sa sjevera do juga Tanzanije.

9. Možeš li s nama podijeliti neku zgodu?

Bilo je jako puno zgoda i nezgoda. Kao da čitate šegrta Hlapića. Znači odmah još prije polaska naišla sam na problem propusnica, ukinutih autobusnih linija do Zagreba, potresa i upitnog polaska aviona, pretresa u Frankfurtu, jedva dopuštenog ulaska u Etiopiju te dolaska u Tanzaniju bez prtljage gdje još dobijem krivu vizu. Kupovina SIM kartice traje duže od podizanja kredita u Hrvatskoj. Hvala Bogu što sam trenirala košarku i naučila neprimjetno zabit lakat u rebra jer bez tog ne možeš doći na red za wc. Ništa što dogovorite ne vridi!! Jer je njima vrijeme i sat općenit pojam. Pa tako taksi ne dođe po vas, frizer isto, pa im nestane interneta zbog čega ne vide da ste rezervirali smještaj zbog čega ostaneš po mrkloj mračini sam na kolodvoru okružen taksistima koji su ti prije nego što si izašao iz autobusa već uzeli tvoje torbe i kufer te stavili u tri različita auta. I tako dosta je toga bilo. Sad uviđam da je bilo više nezgoda al opet to sve ovisi iz kojeg kuta gledaš. Zar ne?

10. Koja si iskustva stekla u Africi i možeš li izdvojiti najveće?

Da ste me pitali isto pitanje prije 3 mjeseca vjerojatno bi rekla isto samo pod kategorijom “najgore iskustvo”. Gledajući s odmakom sigurna sam da je to najbolje što mi se ikad dogodilo. Naime, po prvi puta susrela sam se sa stjenicama koje su me cijelu pojele. Nepodnošljiv svrbež, očajan osjećaj po cijelom tijelu… ukratko rečeno došla sam do svoje granice koju nisam mogla prijeći. Htjela sam momentalno uzeti samo putovnicu i otići. Ali krenula sam čistiti sobu u kojoj su spavali muškići i soba je bila prepuna stjenica. Iz svega su ispadale, iz podnica, madraca, mreža protiv komaraca, iz apsolutno svega. Sva su djeca sudjelovala u čišćenju i naravno od toga napravili igru i pravo malo natjecanje. Kako bi ja prolila drvenu podnicu kipućom vodom tako bi stjenice ispadale, a oni se natjecali tko će ih više ubiti. Pretvorili očajnu situaciju u trenutke pune smijeha i sreće. I sad ja tako stojim i gledam ih cijele izgrizene, a ja imam svega desetak uboda. I pitam se odakle mi se pravo žaliti? Mislim da sam u tom trenu naučila i upoznala istinsku sreću i zahvalnost i to je definitivno najbolje moguće iskustvo ikad koje se ne može kupiti nikakvim novcem. A od iskustava koji se kupuju novcem izdvojila bi safari u Nacionalnom parku Mikumi. 

11. Što bi nam poručila za kraj?

Poručila bi svima, bez obzira kojem Bogu se molili, da Mu obavezno zahvalite na svakom danu i blagostanju u kojem živite!

VOLONTIRANJE U AFRICI- Katarina Matić
Scroll to top