Ljeto je već u punom jeku, a s njim i odmor. Nadamo se kako ste pronašli malo vremena za sebe, ali pri tom niste zaboravili ni na svoje bližnje.
Naravno, ni mi nismo zaboravili na vas!
Donosimo vam još jedan predivni intervju kako biste svoje vrijeme provedeno na plaži obogatili još jednim velikim iskustvom.
Jedan momak velikog srca otvori nam je svoja vrata i podijelio s nama iskustvo volontiranja u misijama na dva kontinenta.
O tome gdje je sve volontirao i kako mu je bilo pročitajte u nastavku.
Za početak nam reci par riječi o sebi, gdje i kada si bio u misijama?
Zovem se Stjepan Vidović, iman 30 godina i dolazim iz Baške Vode. Prije 2 godine sam bio kod fra Mire Babića u Malom domu u Keniji i iste godine sam bio kod don Velimira Tomića u Tanzaniji. Prošle godine san bio kod sestre Lenke Čović u Ekvadoru.
Recite nam kada si osjetio potrebu ići u misije pomagati ljudima? Što te je potaklo na taj daleki put?
Već s 15 godina ja san znao da ću svoj život posvetiti pomaganju siromašnima i bolesnima. Osjetio sam i poziv da budem svećenik, ali nažalost zbog jedne tragedije u obitelji, život me odveo malo dužim putem do ponovnog obraćenja i smisla mog postojanja. Potakla me nepravda jer sam bio svjestan u kojem blagostanju ja živim i moja je bila dužnost da pružim potpunom neznancu na drugom kraju svijeta barem jednu malu šansu za školovanje i sigurniju budućnost bez oskudice i gladi.
Kako su tvoji bližnji reagirali na vijest da odlaziš u misiju?
Mater ko mater! Naravno, bila u strahu zbog bolesti koje vrebaju i opasnosti od kriminala i ubojstava na svakom koraku u siromašnim zemljama. Sve se promijenilo kad je upoznala fra Mira, koji je spletom okolnosti prespavao kod mene u kući na svom proputovanju Hrvatskom prvi put u sedam godina. Kada je vidjela u koje ruke Božjeg izaslanika me predaje i najmanji strah je nestao. Ostatak bližnjih nije ni znao da idem u misije jer sam želio mir i tišinu kroz svojih pet mjeseci volontiranja.
Koje je bilo tvoje područje rada po dolasku u misije?
U sirotištu kod fra Mira sam dane provodio pomažući djeci s posebnim potrebama u njihovim svakodnevnim aktivnostima. Odveo bih zdravu djecu u školu, a s ostatkom bih, sa svakim pojedinačno, radio različite vježbe i jednostavne zadatke. Nekad je to bilo dosta komplicirano jer sa svakim sam morao provoditi jednako vremena, a to je često bilo nemoguće isplanirati. Teško je objasniti, ali prvi i glavni je zadatak je da se ne smiješ emocionalno vezati za samo jedno dijete, ali to je nažalost teško izbjeći.
Kod don Velimira Tomića smo radili građevinske zahvate na jednoj garaži da mogu skladištiti hranu tijekom kišne sezone. Također, sredili smo i njegovu sobu jer je do tada živio u kontejneru od lima.
Kod sestre Lenke Čović bi jutra provodio pomažući voditi nastavu u školi, a tijekom popodneva bi gradio krušnu peć da djeca i časne u domu mogu nekad napraviti sebi kruh i nedjeljni ručak.
Koliko ti je trebalo da se navikneš na drukčiji način života?
U početku mi je bilo jako teško. Srce i duša mi je plakala kad san vidio ožiljke koje ta djeca nose i koje će nositi sa sobom cijeli život. Nakon nakon vremena kad sam ih bolje upoznao ta tuga je nestala i otada u mom srcu kuca samo sreća zbog njihovog vedrog pogleda na život unatoč svim fizičkim i psihičkim nedostacima koje imaju i kojima su svakodnevno okruženi.
Možeš li usporediti volontiranje u Africi i ono u Južnoj Americi?
Moram priznati da sam bio puno sretniji u Africi i čak sam dva puta produživao kartu dok sam u Ekvadoru jedva čekao da idem doma. Jednostavno te priče o zlostavljanju i silovanju djece od strane očeva i braće, te otmice maloljetnih cura od strane banda koje su ih odveli u prostituciju i drogu su bile previše za mene. Nisam se bas najbolje nosio s tim pričama, a i sama neorganiziranost kod planiranja sljedećih dana također nije pridonijela situaciji da se osjećam bolje.
Možeš li s nama podijeliti neku zgodu?
Kad sam u Keniji išao planinariti s djecom iz sela ponio san pun ruksak slatkiša i hrane. Djeca su to, naravno, znala jer su čula šuškanje na putu prema vrhu. Kad smo se napokon dočepali vrha i sjeli ispod velikog stabla u hlad na 3000 metara, bilo je vrijeme za ručak. Bilo nas je desetak i napravili smo pravi mali piknik. Nakon ručka bilo je vrijeme za odmor pa poslije odmora sam planirao podijeliti slatkiše. Kad san krenuo po torbu slučajno sam je uhvatio s krive strane i svi su slatkiši ispali. Kako su djeca mislila da san to učinio s namjerom skočili su u sekundi da pokupe što prije sve slatkiše. Nastala je takva gužva i naguravanje da san htio uletjeti među njih i sve ih kazniti i poslati nazad doma bez slatkiša. Ali ono što se dogodilo kasnije ostavilo me bez riječi. Kad su pokupili sve slatkiše sjeli su u krug i počeli dijeliti svakome po jednaki dio. Dan danas me ta scena fascinira i do dan danas nisam dobio odgovor zašto tolika svađa i gužva ako ćeš na kraju opet podijeliti svakome jednako.
Koja si iskustva stekao u misijama i možeš li izdvojiti najveće?
Moje najveće iskustvo iz misija je da san napokon spoznao koliko sam blagoslovljen i sretan samo što sam zdrav i sit. Ne treba puno čovjeku da bude sretan. Male stvari i veliki ljudi su ono što su moj život učinile blagoslovljenim.
Kako je volontiranje u dvije različite kulture utjecalo na vas?
Bili mi crni, bijeli, žuti, mali ili veliki svi smo na kraju krajeva ljudi. Odrasta sam u vrijeme rata i mržnje, ali tek poslije dolaska kući iz misija sam shvatio to. Sadašnji trenutak je sve što imamo. Učinimo SADA svojim primarnim ciljem u životu da bi nam svima bilo bolje.
Veliko hvala Stjepanu na želji da svoje volontersko iskustvo podjeli sa svima nama.
