Donosimo vam vrlo zanimljivu priču o ljudima velikog srca koji svakodnevno olakšavaju boravak u bolnici najmlađim pacijentima.
Kao što već pogađate riječ je o Tetama i barbama pričalicama, projektu o kojem smo svi nešto čuli ali nas malo zna točno o čemu se radi.
Kako bismo to ispravili napravili smo razgovor sa Sašom Šourek, dugogodišnjom volonterkom Udruge Most. Ona je počela volontirati 2017.-e kao teta pričalica te se oduševila projektom. Uživala je u radu s djecom u bolnici, te je na poziv voditeljice projekta Ane Bilčić, vremenom postala jedna od koordinatorica projekta, uz još jednu prijateljicu i kolegicu Katju Ivančić.
Kako su se okupili i što točno rade tete i barbe pričalice, provjerite u razgovoru ispod.
- Možeš li nas ukratko upoznati s projektom teta i barba pričalica?
Tete i barbe pričalice su volonteri koji svaku večer odlaze na Dječji odjel bolnice i malim pacijentima pričaju priče za laku noć, druže se s njima, igraju, razveseljavaju ih i na taj način im olakšavaju veoma stresan i težak životni period. Na odjel svake večeri idu po tri volontera a njihovo druženje s djecom traje svaki dan od 19-20 sati.
- Kako je došlo do ideje za ovaj projekt i kako se razvilo do ovoga što je danas?
Projekt Teta i barbi pričalica je počeo u Rijeci, u organizaciji Udruge Portić, još 2009.-e godine. U Splitu je krenuo tek 2016.-e godine a pokrenule su ga volonterke udruge Most – Ana Bilčić i Željana Gizdić. Ana je kao teta pričalica volontirala tijekom studiranja u Rijeci i po povratku u Split, odlučila istu priču pokrenuti u Splitu. Pod pokroviteljstvom udruge Most i predsjednice gđe. Đordane Barbarić te uz izuzetnu suradnju i pomoć KBC Split i Gradske knjižnice Marka Marulića, projekt je zaživio u Splitu i premašio sva naša očekivanja. Samo prve godine prijavilo se više od 600 ljudi koji su željeli volontirati u projektu. Iz godine u godinu imamo veliki broj prijava tako da se ova priča pretvorila u divan, humanitarni splitski fenomen. Mali pacijenti dječjeg odjela u bolnici i njihovi roditelji sada nas već dobro poznaju i jedva čekaju da ih tete i barbe pričalice posjete. Danas se ova divna priča odvija u Rijeci, Splitu, Puli i Čakovcu.
- Kako izgleda priprema za rad?
Ukratko, priprema za rad teta i barbi pričalica izgleda tako da prije odlaska u bolnicu volonteri moraju odabrati knjige/slikovnice/priče koje će tog dana odnijeti u bolnicu. Svaku priču moraju pročitati kako bi znali sadržaj onih koje će čitati djeci. Neki odaberu i društvene igre ili bojanke koje će odnijeti sa sobom, naoružaju se osmijehom i pozitivnom energijom – i spremni su!
- Koliko volontera imate i što volonter mora imati da bi postao teta ili barba pričalica?
U ove četiri godine educirali smo preko 400 volontera a broj prijavljenih premašuje 1000. Svake godine edukaciji pristupi 100 novih volontera. Da bi postali teta ili barba pričalica potrebno je prijaviti se, donijeti potvrdu o nekažnjavanju i potvrdu obiteljskog liječnika o mentalnom i fizičkom zdravlju te završiti dvodnevnu edukaciju. Htjela bih naglasiti da je ipak najvažnije imati veliku želju i puno ljubavi.
- Kako je volontiranje na ovom projektu imalo utjecaj na tebe kao pojedinica?
Uvijek kažem da ne mogu pronaći prave riječi kojima bih opisala na koji način je ovo iskustvo utjecalo, obogatilo i transformiralo moj život, pogled na svijet oko sebe i moj pogled na samu sebe. Kroz druženje s malim pacijentima otkrila sam vlastitu snagu i sposobnosti za koje nisam ni znala da ih imam. Donijelo mi je i predivna poznanstva i prijateljstva s drugim volonterima i mnoštvom divnih ljudi. Osjećaj koji imate nakon što zabrinuta i uplašena dječja lica, nakon druženja i zabave s njima, postanu nasmiješena i vesela – ne može se usporediti s ničim drugim. Tada zaista shvatite svrhu cijele ove priče i ispunjeni ste ponosom jer ste tog dana napravili nevjerojatnu stvar.
6. Jesi li imala negativnih iskustava? Kako se nosiš s dječjim pričama koje čujete i vidite u bolnici?
Iskreno, ne mogu reći da je bilo negativnih iskustava. Ali bilo je nepredviđenih i izazovnih situacija. Koliko god misliš da si spreman na sve , neke situacije te ipak zateknu. Međutim, na supervizijama volontera, uz pomoć stručnih osoba i kolega volontera, sve se to prokomentira i dobiju se svi alati kako bi se idućeg puta znali postaviti i riješiti određenu situaciju. Neizbježno je da nas priče i situacije s kojima se susretnemo u bolnici emotivno dirnu i pogode. Ali ono što uvijek kažemo volonterima je da se ipak pokušaju usmjeriti na ono zbog čega su tu a to je da taj sat koji provedu s djecom bude ,na neki način, bijeg od stvarnosti koja ih okružuje a nije nimalo laka ni ugodna. U svemu tome zaista puno pomažu mjesečne supervizije na kojima se svi okupimo i komentiramo sve što smo doživjeli te dijelimo međusobna iskustva i savjete.
- Možeš li nam ispričati poneku anegdotu ili lijepu stvar koja ti se dogodila dok si volontirala?
Anegdota i divnih iskustava ima nebrojeno. Meni je u posebnom sjećanju ostao poklon jedne djevojčice od 14 godina koja mi je poklonila narukvicu koju je sama izradila. To mi je jedan od najdražih poklona koje sam ikad dobila. A kada dođemo na odjel i vidimo male ljude kako nas željno iščekuju na hodniku odjela – neopisivo.
- Koju bi poruku poslali mladima, budućim volonterima?
Poruka mladima, budućim volonterima je kratka: Usudite se…trebaju na ljudi poput vas…a trebaju vas i mali -veliki ljudi na Dječjem odjelu KBC Split.
Nadamo se da vas je ova inspirativna priča nadahnula da dio svog slobodnog vremena darujete kako bi mališanima u bolnici boravak učinili ljepšim.
