I kao šećer na kraju, predstavljamo vam našu dugogodišnju, al opet novu članicu organizacijskog tima. Upoznajte Moniku Domazet i njenu volontersku priču.
-
Za početak, kratko nam se predstavi.
Zovem se Monika Domazet. Po zanimanju sam inženjerka građevine i radim u struci. Dio sam priče 72 sata bez kompromisa od 2. godine postojanja projekta u Hrvatskoj (Splitu).
U projektu sam se našla u ulozi voditelja akcije u staračkom domu u Zenti na molbu prijateljice koja je bila član prvog organizacijskog tima da vodim grupu volontera. Niti sam znala što je to niti što trebam raditi (iako sam dobila upute), al snašla sam se, prešla neke svoje granice odlučila da trebam to odraditi najbolje što mogu. Ono što sam doživjela na akciji od korisnika doma i volontera koji su sudjelovali me lansiralo u neki dotad nepoznati svijet i otvorilo mi oči neke druge stvarnosti gdje je svaka emocija intenzivnija i čišća. Očekivala sam radni zadatak, a dobila sam neki dosad ne doživljeni osjećaj i odlučila da me eto tu i dogodine.
Nakon toga se dogodio nenadani odlazak članice organizacijskog tima i trebalo je hitno upotpuniti mjesto i preuzeti zadatke, i opet sam se odlučila odazvati. Postala sam dio organizacijskog tima, a godinu nakon i voditelj projekta u Splitu.
Pošto sam više radnik nego vođa, spontano je došlo do formiranja demokracije unutar tima gdje je svako preuzimao zadatak, a ne čekao da mu se isti dodijeli i funkcioniralo je besprijekorno. Takvo ustrojstvo je ostalo i do dan danas.
2. Koja je tvoja uloga u organizacijskom timu projekta? Koji su tvoji zadaci tijekom organizacije?
Moj trenutni zadatak u timu je da sam u ulozi ispomoći u organizaciji, više kao vanjski suradnik. Za vrijeme projekta radim zadatke za koje se ukaže potreba, ali najveći dio akcije provedem na terenu dostavljajući ručkove i piće volonterima na akcijama.
3. Što te najviše motivira da sudjeluješ u organizaciji projekta te zašto si izabrala baš ovaj projekt?
Što se motivacije tiče, toga ne nedostaje. Projekt mi je donio puno prekrasnih trenutaka, ljudi, emocija. Koliko god iscrpljujuće bilo, pogotovo zadnji dani pred samu akciju, toliko je projekt “zarazan”. Od prvog susreta s projektom u staračkom domu zavukao mi se pod kožu. Dvije su različite motivacije koje su me gurale sve ove godine. Prva su članovi organizacijskog tima od kojih su mi neki postali bliski prijatelji i to naše zajedništvo u stvaranju nečeg što donosi 72 sata radosti našoj zajednici. Trudimo se i dajemo sve od sebe, a kada pomislimo da smo na izmaku snaga počinjemo ubirati plodove svog truda koji se kroz projekt 72 sata vrate 1000 puta više. Osjećaj je jednostavno neprocjenjiv.
Drugi vid motivacije je taj što projekt dotiče sve, dotiče ljude koji su nevidljivi dio našeg društva i naše svakodnevice, kao i one kojima oni postaju vidljivi kroz sudjelovanje u projektu. Daje priliku mladim ljudima da se nesebično daju drugima, da posvijeste sebi ono bitno, osjete doprinos koji mogu dati društvu koje ih često podcjenjuje i na kraju krajeva da postanu bolji ljudi.
4. Kada počinju pripreme i organizacija projekta te koliko je zahtjevna?
Prave pripreme počinju nakon ljetne pauze kad se sve “zahuktava”, al tim zapravo funkcionira i nalazi se u manjoj mjeri i kroz ostatak godine.
5. Motivirajuća poruka volonterima koji žele pristupiti organizacijskom timu.
Moja poruka glasi: Ovaj projekt je dokaz da mali ljudi mogu raditi velike stvari – prijavi se i budi dio organizacijskog tima 72 sata bez kompromisa.
Za sve vas koje je ovo volontersko iskustvo potaklo na prijavu, pozivamo vas da ispunite PRIJAVNICU.
