Od danas na službenim stranicama Volonterskog centra mladih SKAC_ST možete čitati i novu rubriku „volonterske priče“. Potrudit ćemo se pronaći zanimljive priče volontera koji su dio svog iskustva stekli u inozemstvu, kao i onih koji nesebično svoje vrijeme i trud daruju kako bi pomagali ljudima u njihovoj blizini.
Povodom toga donosimo vam jednu zanimljivu priču iz Južne Amerike. Napravili smo intervju s našom nekadašnjom volonterkom, a sada zaposlenicom Volonterskog centra mladih – Evom Ćurković.
Ona se odvažila ostaviti svoju sigurnost i na osam mjeseci uputiti se u Ekvador. U zajednici Cristo Misionero Orante dočekali su je raširenih ruku.
U nastavku pročitajte kako je njezina misija izgledala i što je sve radila tamo.
Recite nam kada ste osjetili potrebu ići u misiju pomagati ljudima? Što Vas je potaklo na taj daleki put?
Prije odlaska u misiju bila sam dugo volonterka u Splitu. Volontirajući s djecom, u nekom trenutku sam shvatila da želim napraviti neki novi korak. Oduvijek sam se divila ljudima koji su išli pomagati na drugi kraj svijeta.
Naravno bilo je potrebno dosta vremena da ta odluka sazre u meni i da se poklope sve okolnosti koje su omogućile moj odlazak u misiju.
Kako su Vaši bližnji reagirali na vijest da odlazite u Južnu Ameriku?
U prvi trenutak svi su dobro podnijeli vijest, ali kako se sam datum približavao tako je i napetost rasla. Mojim roditeljima se bilo jako teško pomiriti s tima da idem tako daleko kako bi pomagala drugima. Ali to samo pokazuje njihovu ljubav i strah za svoje dijete koje ide u nešto nepoznato. Na posljetku su se i oni pomirili s tim i pružili mi podršku za odlazak.
Na takvom putovanju vrlo je bitno imati podršku obitelji i prijatelja.
Kako je započelo Vaše putovanje u misiju i koliko je trajalo?
Cijela priča počinje kada sam tražila misiju u koju bi mogla otići. Pitala sam prijatelja, koji je tada vodio splitski ogranak Marijinih obroka, može li me uputiti. On je ponudio da me upozna sa sestrom Lenkom koja je slučajno, baš u to vrijeme, bila u posjeti Hrvatskoj.
Kada smo se srele ona mi je ispričala o misiji u Ekvadoru i tada sam znala da je to mjesto koje tražim.
Same pripreme za put trajale su mjesecima prije samog sjedanja u avion. Karta je kupljena dva mjeseca prije. Sam let, uz presjedanja i čekanja, trajao je oko 17 sati. Moja obitelj i prijatelji su me ispratili u Splitu, a u Quitu su me dočekale časne sestre kod kojih sam bila u misiji.
U Ekvadoru sam bila osam mjeseci.
Koje je bilo Vaše područje rada po dolasku u misiju?
Predavala sam Engleski jezik u jednoj školi za djecu slabijeg imovinskog stanja. U tom djelu svijeta rijetki su ljudi koji govore engleski pa sam ja dobila zadatak da predajem cijeloj školi što je uključivalo oko 400 djece svaki tjedan.
Možete li nam opisati kako je izgledao Vaš jedan dan?
Dan je započinjao sa zajedničkim doručkom oko 6:30. U 7 je počinjala škola. Sva djeca bi se poredala na igralištu po razredima, zajedno bi se pomolili i dale bi im se glavne obavijesti za taj dan. Zanimljivo je to da se svakog ponedjeljka obavezno pjeva himna. Oko 14 sati bi bili gotovi s nastavom i poslije toga bi uslijedio zajednički ručak. Popodne smo većinom imali slobodno za odmor, međusobno druženje ili pripremanje nastave za sutradan. To smo vrijeme također koristile kako bi pomagale djevojkama u internatu (kojeg također vode sestre) s pisanjem zadaće. U 18 sati navečer je bila zajednička molitva na kojoj su prisustvovale i djevojke iz internata. Nakon molitve bi skupa večerali i ostajali još malo na druženju pričajući ili gledajući filmove.
Vikendima nije bilo škole. Inače sam tada putovala, ali kada ne bi išla nigdje držala sam vjeronauke djeci u jednoj od tri župe koje vode časne sestre.
Koliko Vam je trebalo da se naviknete na drukčiji način života?
To je jako teško pitanje. Na neke stvari sam se navikla brzo dok neke nisam prihvatila do samog kraja.
U početku mi je najveći problem predstavljao jezik- španjolski, kojega nisam pričala kad sam stigla u misiju. Njega sam vrlo brzo naučila pa mi je onda sve bilo lakše. Sve što sam se navikla ovdje raditi tamo je bilo drugačije- klima, hrana, mentalitet ljudi- sve.
Veliki šok su mi bile priče o silovanju djece od strane najužih članova obitelji i prisiljavanje djevojaka na prostituciju. Količina droge je ogromna (drogiraju se čak i djeca), a bande sve kontoliraju.
Koliko god teško mi je bilo pomiriti se da tu ne mogu promijeniti ništa i da samo mogu prihvatiti da je to dio njihovih života, jednako toliko sam ostala ugodno iznenađena količinom pozitive i ljubavi koje ta djeca nose sa sobom i dijele svima nama.
Neke manje stvari kao npr. različita hrana ili niža razina higijene, jednostavno moraš prihvatiti i prilagoditi se. Koliko god dala truda da to održim na svoj „europski“ način, nije baš davalo rezultate pa nakon nekog vremena odustaneš i prihvatiš situacijsku kakva je.
Koliko je situacija koju ste tamo zatekli bila u skladu s Vašim očekivanjima i predodžbama?
Vrlo se teško pripremiti na nešto što nikad nisi iskusio, pa samim tim ne znaš ni što očekivati. Ja sam dobro istražila gdje idem tako da sam za neke stvari bila spremna ali naravno bilo je i onih dijelova koji su mi bili apsolutni nepoznati.
O nekim negativnim stvarima, kojima se etiketiraju (s razlogom) zemlje Južne Amerike, bila sam upoznata, ali me iznenadila količina droge, silovanja, bandi i kriminala s kojima ljudi tamo normalno žive.
Također, ostala sam vrlo ugodno iznenađena s ogromnom toplinom i gostoljubivošću koje su mi ljudi tamo pružili.
U principu moja očekivanja su ispunjena, ali s jako promijenila percepciju o tom dijelu svijeta, kulturi i ljudima koji žive tamo.
Na kakav način tamošnje stanovništvo doživljava misionare?
Ljudi u Ekvadoru su indijanskog podrijetla i samim time imaju svoju kulturu koja je ogromna i s kojom mi većinom nismo upoznat. U doba kolonizacije Španjolci su osvojili Južnu Ameriku. U tom velikom ratu došlo je, na žalost, do velikog pokolj Indijanaca domorodaca i samim tim su oni stvorili averziju prema bijelcima, pridošlicama iz drugih zemalja. Španjolci su sa sobom donijeli i katoličanstvo koje je danas, bar formalno, široko rasprostranjeno po zemlji. Uzimajući u obzir sve ovo moglo bi se reći da misionari tamo imaju vrlo težak zadatak.
U zadnje vrijeme zbog povećanog broja misionara iz cijelog svijeta, koji sa sobom donose neku vrstu pomoći, škole, bolnice i slično, misionari su počeli biti prihvaćeniji od naroda. Još smo daleko od toga da možemo reći kako se misionari dočekuju raširenih ruku ali svakako napredak je vidljiv.
Jeste li, za vrijeme svoga boravka tamo i u jednom trenutku bili zabrinuti za vlastito zdravlje?
Ne, cijelo vrijeme sam se osjećala sigurno. Vodila sam se onom mišlju da ako ne tražim nevolju ona će me i obići. Istina je da kriminala, bandi i droge ima u puno većoj količini nego kod nas, ali časne sestre kod kojih sam živjela svakako su dale sve od sebe da mi ništa ne fali i da budem sigurna cijelo vrijeme boravka kod njih.
Već ste spomenuli velike razlike između tog dijela svijeta i nas. Možete li nas malo pobliže upoznati s tim?
Kako sam rekla već, sve je različito, i pri tom mislim baš sve. Temperatura je cijele godine oko 25 stupnjeva. Pola godine je suša, a u drugoj polovici pada kiša. Sunce puno jače grije (ekvator). Ljudi tamo većinom nisu gladni jer imaju idealnu klimu, pa samim time i ima puno hrane. Unatoč tome, riža se jede tri puta dnevno. Voda se mora prokuhavati za piće. Perilica rublja, usisavač, televizor, kompjuteri pa čak i normalan internet tamo predstavljaju luksuz, no čovjek se na takve stvari vrlo brzo navikne i nauči se snalaziti i bez toga.
Količina droge u društvu je ogromna, također stopa kriminala i krađe. Bande drže teritorij, a silovanja i prostitucije, nažalost, ima jako puno.
Usprkos tome, Ekvador ima i onu predivnu drugu stranu. Ljudi tamo su jako srdačni, prijateljski nastrojeni i gostoljubivi. Nije prošao niti jedan dan u školi da me djeca nisu zagrlila. Sa svim tim negativnim stvarima oko sebe nose se pozitivno i sa smiješkom.
I priroda je tamo nešto neopisivo. Ekvador je poznat po svojim vulkanima kojih ima više od 1000, također nama je najpoznatija prirodna ljepota te zemlje Galapagos. Poseban dojam tomu još pridodaju ogromne tropske prašume, visoke zelene planine kao i nepregledne pješčane plaže na tihom oceanu.
Možete li s nama podijeliti neku zgodu?
Imam ih jako puno. Kada se nalazite na drugom kraju svijeta skoro svaki dan se događa nešto zanimljivo.
Ispričat ću vam priču o djeci zbog koje sam išla u misiju. Kada sam dobila svoj zadatak predavanja u školi bila sam jako šokirana jer nisam pričala španjolski pa im nisam ni mogla ništa objasniti. U početku je vladao kaos dok se djeca nisu navikla da ih ne razumijem pa su se trudili barem pokoju riječ izvući na engleskom. S vremenom sam ja naučila španjolski pa je sve kasnije išlo lakše. Trudila sam se biti otvorena i pristupačna svakom djetetu, tako da su i oni mu meni vidjeli prijateljski nastrojenu osobu od povjerenja. Razina engleskog jezika koju imaju ta djeca je poražavajuće niska tako da je svaka riječ koju bi usvojili već bila veliki napredak. Kako je vrijeme prolazilo jako sam se vezala ja za njih, kao i oni za mene. Posljednjih dana mog boravka tamo vladala je tuga jer smo svi bili svjesni da se bliži kraj. Zadnji dan u školi bio je pun suza. Kada sam ustala taj dan obećala sam sama sebi da ću samo otići u školu pozdraviti ih i vratiti se spremanju kufera za povratak. To baš nije išlo kako sam planirala. Na igralištu škole dočekala su me sva djeca s poklonima za uspomenu. Oni su, u tajnosti, priredili oproštajnu zabavu za mene, a ja sam se slomila sam se čim sam stupila na igralište. Nisam mogla prestati plakati dok su se i oni kroz suze pokušali pozdraviti sa mnom. Uz sve zagrljaje, suze i uspomene koje su mi dali, zauvijek će mi ostati u pamćenju riječi „no te vayas- nemoj ići“ koje su se cijelo vrijeme provlačile kroz naše razgovore tih zadnjih dana mog boravka tamo.
Koja ste iskustva stekli u misiji i možete li izdvojiti najveće?
Moj odlazak u školu gdje sam predavala engleski na španjolskom kojega tada nisam pričala bio je ogroman izazov, ali je u meni otkrilo neke talente i vještine za koje, do tada nisam znala da imam. Ta prilagodljivost i otvorenost koju sam tamo morala koristiti, ostala je u meni i nakon povratka i uvelike mi koristi u mom svakodnevnom životu.
Također bi naglasila i da sam tamo povećala i svoju razinu tolerancije i empatije. Susretala sam se s različitim, kako pozitivnim tako i negativnim pričama ljudi koje sam s vremenom naučila prihvaćati. Život u kulturi različitoj od svega što ste navikli izvuče iz osobe ono najljepše, prihvaćaš druge ljude i njihove priče, postaneš prilagodljiva, počneš suosjećati više i svim silama se trudiš da pomogneš.
Što biste nam poručili za kraj?
Vjerujem da me je volontiranje u novoj kulturi, daleko od svega što mi je poznato, promijenilo i ojačalo. To je veliko bogatstvo i ogromno iskustvo koje svakodnevno primjenjujem.
Svima koji osjećaju taj poziv i imaju želju otići u misiju želim puno strpljenja i ustrajnosti jer se to u mom slučaju pokazalo kao najbitnije. Budite otvoreni za nove avanture i dajte sve od sebe da ostvarite taj naum.
Također bi željela poručiti mladima da nije potrebno otići na drugi kraj svijeta kako bi činili dobro. Uložite malo vremena kako bi ste pomogli potrebitima u svojoj okolini a samim tim obogatite sebe. Svako dobro djelo koje učinite jednako vrijedi na bilo kojoj strani svijeta i nadam se da će nam ova priča biti poticaj da svakodnevno pomažemo drugima.
