„Ne smije se nikada dozvoliti da se dijete osjeća uplašenim ili krivim. Čovjek ne može odbaciti sve reakcije straha – svatko se trgne kad se vrata zalupe. Ono što se može odbaciti to je nezdrav strah koji je kao nametnut na dijete – strah od kazne, strah od ljutitog Boga, strah od ljutitog roditelja.“
Ujedinjeni narodi su 1983. godine proglasili 4. lipnja Međunarodnim danom nedužne djece žrtava nasilja.
Konvencija o pravima djeteta najvažniji je pravni okvir za zaštitu djece. Ova konvencija ima najveći broj potpisnika od svih ostalih sporazuma o zaštiti ljudskih prava.
Svrha je obilježavanja ovog dana priznati patnje djece širom svijeta koje su žrtve fizičkog, mentalnog i emocionalnog zlostavljanja. Obilježavanje ovog dana također naglašava važnost zaštite prava djece i međunarodne borbe protiv nasilja nad djecom.
Nasilje često zna biti prikriveno i događa se ne samo u obitelji, već i u školama i na dječjim igralištima. Nasilje nad djecom javlja se u različitim oblicima: zanemarivanje djeteta, fizičko zlostavljanje, psihičko nasilje, seksualno iskorištavanje, nasilje putem interneta… Veliki problem je što se ono često ne prepoznaje na vrijeme pa izostaje odgovarajuća reakcija nadležnih, kako u dijelu podrške i pomoći djetetu, tako i u dijelu utvrđivanja odgovornosti počinitelja.
Obilježavanjem ovog dana nastoji se osvijestiti da je svaki oblik nasilja nad djecom, bez obzira na težinu, neprihvatljiv i da svi odrasli imaju i moralnu i zakonsku obavezu štititi i osiguravati prava djece, odnosno ukazivati na njihovo kršenje.
Percipiranje nasilja nad djecom kao tabu teme te kao privatne stvari obitelji koja se rješava u okviru te iste obitelji, pogrešno je. Definitivno ovo nije tema o kojoj treba šutjeti. Budući da se posljedice odražavaju na cijelo društvo, ovaj problem dobiva posebni značaj. Da bi se došlo do rješenja, potrebno je započeti proces buđenja svijesti kod svakog pojedinca.
Djeca imaju pravo na odrastanje u sredini koja pruža poštovanje i podršku i u kojoj nema nasilja, jer samo takva sredina potiče razvoj ličnosti djeteta i stvara građane odgovorne i prema sebi i prema drugima.
Stoga, napominjemo da je prema Obiteljskom zakonu svatko dužan obavijestiti Centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, a posebno o svim oblicima tjelesnog, duševnog ili spolnog nasilja, zanemarivanja ili nemarnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta.
Protiv nasilja se treba boriti primjerima i djelima, stvarnim ljudskim idejama koje trebaju biti ostvarene. Zajedno možemo promijeniti svijet u kojem živimo. Nismo ni svjesni koliko. Čak i najmanja podrška može značiti čitavi svemir osobi koja se osjeća napušteno. Osvrnimo se oko sebe i nemojmo se oglušiti na nečiji poziv upomoć.
