Prije nešto više od četiri mjeseca počeli provoditi projekt „Mali EKOsvijet“.U sklopu njega, naši mladi volonteri i mališani iz Dječjeg doma Maestral Split prošli su edukaciju o razvrstavanju otpada, posjetili Botanički vrt i Prirodoslovni muzej, sudjelovali u volonterskom maratonu 72 sata bez kompromisa, gledali crtane filmove o očuvanju raznolikosti u prirodi, šetali uz more i sudjelovali na kreativnim radionicama s recikliranim materijalom.
Ovaj projekt je doprinio razvoju svijesti kod mališana o opasnostima koje prijete okolišu i djeca su imala priliku usvojiti nova znanja i vještine nužne za očuvanje prirodne okoline u kojoj živimo.
Uspješnost ovog projekta najviše je ovisila o angažiranosti mladih volontera koji su nesebično odvajali svoje slobodno vrijeme kako bi maleni korisnici Dječjeg doma Maestral Split stekli novo znanje i vještine. Četiri mlada volontera budnim okom su pratili svaki pokret mališana brinući za njihovu sigurnost tijekom provođenja svih aktivnosti.
Dobrobit koju su djeca dobila radom s ovim mladim ljudima je višestruka. Mali korisnici doma su se povezali s otvorenim i uvijek pristupačnim volonterima, u njima vidjeli pozitivan primjer. Djeca puno lakše upijaju znanja i vještine ako im ih prenose osobe koje su im drage, s kojima su uspostavili pozitivan odnos na određenoj razini.
Razgovarali smo s volonterima iz ovog projekta, te vam u nastavku donosimo njihovo iskustvo.
- Predstavite nam se u par riječi
KRISTINA: Zovem se Kristina, imam 24 godine i student sam Elektrotehnike i informacijske tehnologije.
IVAN: Zovem se Ivan Lozina, imam 24 godine. Odrastao sam u Garešnici, a sada živim u Splitu i završavam medicinski fakultet.
KARLA: Zovem se Karla, imam 22 godine i studentica sam Učiteljskoga fakulteta.
IVANA: Zovem se Ivana, imam 28 godina i živim u Omišu
- Što vas je motiviralo da volontirate baš na ovom projektu?
KRISTINA: Ljubav prema djeci i želja da svoje vrijeme darujem onima kojima je to potrebno pa kad se to dvoje spoji ovo je bila idealna prilika.
IVAN: Motivirala me slika djeteta koje živi i raste bez osoba koje bi mu trebale biti uzor i životna podrška. Osim toga i prilika da djeci bar subotom prijepodne, kada su bila naša druženja, učinimo djetinjstvo ljepšim.
KARLA: Ljubav prema djeci, buduća struka mi je usko vezana za mališane, a naravno i želja za darivanjem svojega vremena i talenata.
IVANA: Pa za mene osobno, rad s djecom je sam po sebi motivacija. Jako volim animirati djecu i darovati im svoje vrijeme, a s djecom iz doma Maestral sam se susrela neposredno prije samog početka projekta dok sam radila na brodu koji ih je vodio na krstarenje. Već tu su mi osvojili srce i kada je stigao poziv za volontiranjem s njima, odluka nije bila teška.
- Koja su vaša zaduženja kao volontera?
KRISTINA: Osvještavanje ekološke svijesti kod djece kroz različite radionice, ali i zabava i druženje.
IVAN: Animiranje, razgovor, igra, bonton.
KARLA: Buđenje ekološke svijesti kod djece kroz različite radionice, zabava i druženje, bonton…
IVANA: Kao volonter, cilj mi je bio pružiti pažnju svakom od njih, sprijateljiti se s njima, ali i postati im autoritet te kroz razne radionice, radne akcije i posjete muzejima povećati im ekološku svijest.
- Kako ste se pripremali za volontiranje s tako osjetljivom skupinom?
KRISTINA: Molitvom u kojoj sam tražila Boga da mi pokaže kako im pristupiti najbolje što znam. Najvažnije je bilo pokazati pažnju i razumijevanje jer je to ono što je toj djeci, kao i svoj drugoj, najpotrebnije. Kada im to doneseš već si učinio mnogo budući da oni nemaju priliku to dobiti u mjeri kao djeca koja odrastaju u obitelji.
IVAN: Potrebno je puno ljubavi i razumijevanja, ali to je svima potrebno zar ne?
KARLA: Prije svakog susreta s djecom sam neko vrijeme provodila s Bogom jer sam im htjela Njega donijeti, davala sam sve od sebe, eliminirala sve drugo što bi mi se vrtjelo po mislima i bila fokusirana da sve mentalne i emocionalne snage usmjerim djeci koja čeznu za prihvaćanjem, ljubavlju i pažnjom kakva se može dobiti u zdravoj obiteljskoj sredini koju oni nažalost još nemaju.
IVANA: Pa zapravo nije bilo posebne pripreme osim dogovora s prijateljima volonterima što i kako ćemo tijekom nadolazećeg susreta raditi s djecom. Osobno je potrebno samo sebi posvijestiti da u tih par sati treba biti spreman na bezbroj pitanja i nestašluka djece koje treba prihvatiti i pokušati ispraviti s puno ljubavi i razumijevanja.
- Što je vama donio ovaj projekt?
KRISTINA: Radost zbog pozitivnih promjena koje smo uočavali kod djece i ispunjenje jer znam da sam korisno uložila svoje vrijeme.
IVAN: Puno toga, ali istaknuo bih mir koji imaš kad si prema čovjeku čovjek, a ne vuk.
KARLA: Radost zbog susreta, napretka te djece, novo iskustvo (praksa za budućnost), zahvalno srce jer sam bila dijelom svega toga…
IVANA: Pa cijeli projekt je bio posebno iskustvo. Al najviše mogu reći da mi je donio radost zbog vidljivog napretka u ponašanju djece u odnosu na stvari na koje smo im skretali pažnju i pokušali ispraviti u njihovom svakodnevnom ponašanju.
- Možete li izdvojiti neku anegdotu, nešto lijepo što vam se dogodilo dok ste volontirali na projektu?
KRISTINA: Jedan susret smo šetali uz more i jedan dječak me zamolio možemo li se približiti čovjeku koji je pecao ribu, nakon malo druženja s tim čovjekom i njegovim malenim unukom taj me dječak zamolio može li pokloniti svoju čokoladicu unuku.
IVAN: Šetajući, jedan od dječaka koji je imao mandarinu sa sobom molio me da se javim čovjeku sa psom kako bi ga podragao. Nakon susreta sa psom daje mu da proba neočišćenu mandarinu. Vlasnik psa mu govori da to nije bas za psa. A dječak na to u znak zahvale što je dobio priliku dodirnuti psa odluči čovjeku dati mandarinu.
KARLA: Jedan susret smo bili u Domu i krenula sam s jednim dječakom do wc-a da ispuše nos, za nama je pošao drugi dječak, na moje pitanje gdje će je odgovorio da ide do mene i obgrlio me… Bila sam iznimno dirnuta jer se radi o dječaku koji se inače ne voli grliti niti je na vani do tada pokazivao ikakvu privrženost.
IVANA: Ma svaki susret s djecom je bila anegdota sam za sebe i preposeban. Zaista se ne mogu sjetiti nečeg posebnog.
- Jeste li imali negativnih iskustava?
KRISTINA: Ništa značajno, očekivala sam da će ih biti više.
IVAN: Ništa što ne bih očekivao od razigranog djeteta.
KARLA: To su djeca i nekad znaju biti zaigrani više od očekivanog, al ništa nerješivo blagom opomenom se nije događalo…
IVANA: Pa nije bilo negativnih iskustava. Ako je, onda ništa veliko jer se ne mogu sjetiti.
- Što biste poručili ostalima, budućim mladim volonterima?
KRISTINA: Da se odvaže i krenu, sigurno neće požaliti. Ono što se nama čini sitnicom može uistinu puno promijeniti.
IVAN: Dajte si priliku, vrijedi pokušati. Ni jednog trena nisam požalio što sam odlučio volontirati, bas suprotno uvijek će mi ostati ovaj projekt kao jedno prekrasno iskustvo.
KARLA: Savjetujem da se odvaže i krenu jer se uvijek više dobije nego što se može dati, a tih par sati tjedno mogu donijeti velike promjene u životu te djece.
IVANA: Svima bi poručila da se okušaj u volontiranju. Jer plodovi možda nisu odmah vidljivi, ali sigurno postoje i mogu biti puno veći od onog što bi mogli očekivati.
Potaknuti njihovim primjerom, pozivamo sve da svoje slobodno vrijeme, talent i volju daruju drugima!
