ČINIMO DOBRO I U TEŠKIM VREMENIMA
Zajedništvo među ljudima te potrebu za činjenjem dobra jako je teško zaustaviti.
Ni u ovo doba, kada smo svi zamoljeni da ostanemo doma i ne izlazimo ako nije nužno, naši stari i bolesni sugrađani nisu ostali zaboravljeni. Veliki broj mladih osjetio je poziv i priključio se pružanju pomoći najpotrebitijima.
U nastavku vam donosimo intervju s petoro mladih Skacovaca koji su se odvažili volontirati i u ovo vrijeme izvanrednih mjera nesebično darovali svoje vrijeme kako bi bili na korist drugima.
Što Vas je potaknulo da volontirate u doba korone?
Marija: Dužnost da pomognem najpotrebitijima i najranjivijima.
Branimir: Prvenstveno dosada, želja da nekome pomognem i vjera.
Tea: Željela sam pomoći. Svima nam je teško, ali znam da ima onih kojima je još teže u ovoj situaciji.
Mate: Dajem maleni doprinos društvu i potrebitima.
Doris: Ponuda, tražili su se volonteri i nekako mi je prirodno došlo da se prijavim.
Koliko često volontirate u ovoj izvanrednoj situaciji?
Marija: Svaki dan.
Branimir: Otprilike pet puta tjedno, što na kraju čini skoro svaki dan.
Tea: Tri tjedna otprilike, svaki dan.
Mate: Jedanput tjedno
Doris: Kroz prva dva tjedna od proglašenja izvanrednih mjera volontirala sam par puta tjedno po par sati, nakon uvođenja propusnica s QR kodom nisu me više zvali za volontiranje, pretpostavljam jer živim u Jesenicama.
Kako izgleda Vaš volonterski dan u doba korone?
Marija: Oko podne dođemo po hranu pa dostavljamo po Splitu i bližoj okolici.
Branimir: Skupimo hranu u centru i dostavimo je potrebitim obiteljima.
Tea: Opušteno, već drugi dan mama i ja smo se uhodale u adrese, tako da vremenski traje četrdesetak minuta.
Mate: Odnesem hranu jednoj obitelji u potrebi.
Doris: Otišla bih u Caritas, dobila popis ljudi: adresu, ime i prezime te kontakt osobe i odnijela bi paket s higijenskim potrepštinama i hranom i/ ili topli obrok korisniku ili korisnicima s popisa.
Koje su prednosti ovakvog volontiranja?
Marija: Pokretljivost i radost na licima ljudi kada dođem.
Branimir: Vidljivi osjećaj korisnosti.
Tea: Hm, pomaganje je uvijek IN. Pogotovo u ovom slučaju gdje je bilo nužno osobno doći do najslabijih.
Mate: Bliski kontakt s osobom i mogućnost razgovora.
Doris: Osjećaš se dobro, da doprinosiš u ovoj situaciji nastaloj zbog korone, popričaš kratko s drugim volonterima, drago ti je znati da si nekome pomogao, vidjeti sretne, iznenađene korisnike jer se misli na njih u ovoj teškoj situaciji.
Bojite li se zaraze?
Marija: Ne bojim jer strogo pazim po uputama nadležnih.
Branimir: Ne.
Tea: Ne
Mate: Ne.
Doris: Prvi dan mi nije bilo svejedno, grad je bio pust, život je stao, ljudi koji bi se i našli na ulici nosili su maske, rukavice, svatko je u svakom vidio potencijalnu opasnost, ljudi su se mimoilazili u širokom luku… Nakon prvog puta skroz sam se opustila, ničega me više nije bilo strah.
Jeste li imali negativnih iskustava?
Marija: Sve su to slatke muke.
Branimir: Ne.
Tea: Ne, samo pozitivna. I u vezi osoblja Caritasa i u vezi ljudi kojima smo donosili potrebno.
Mate: Ne.
Doris: Nisam.
Možete li nam ispričati neku anegdotu? Što Vas je naviše dotaknulo?
Marija: S jednim gospodinom sam se stalno mimoilazila, ja bih se popela do 6.-og kata, a on bi se spustio liftom. Tako bi redovno jedno i drugo čekali po 15 minuta i na kraju bih mu ostavila hranu ispred vrata, sve dok jednog dana nisam shvatila što se događa pa sam ga pokušala “nadmudriti”. Pozvonila sam na drugo prezime koje me je pustilo u zgradu pa sam gospodina prvi put susrela te ga upozorila na opasnost izloženosti i da se ne treba mučiti silaziti, a on se samo srdačno nasmijao i zahvalio.
Branimir: Pa najviše me dotaknula volja moje prijateljice koja obavlja većinu posla. Ja sam samo vozač, više – manje, pa nemam nekih priča.
Tea: Pa najviše me dotaknulo to kako se nakon nekog vremena stvore prijateljski odnosi kao da se znamo cijeli život, haha… Kao da sam u svojoj ulici u djetinjstvu. Takav mi je nekad bio osjećaj jer inače nisam baš u kontaktu sa starijim ljudima.
Mate: Jedna baka se rasplakala, bila je usamljena i zahvalna što joj netko došao, zapravo nije jedina koja se rasplakala.
Doris: Najviše me dotaknuo osmijeh ljudi, pogled pun zahvalnosti jer ih se netko sjetio. Najsmješnija mi je bila situacija kad sam osobi nosila paket izvan Splita. Prvo je trebalo vremena dok sam pronašla adresu, a kad sam napokon stigla na odredište, osoba me čekala bez ikakve zaštite. Vidjevši mene s maskom i rukavicama, skroz se zbunila, rekla je: „Čekajte, gospođice, smijem li ja sad preuzeti paket ako nemam masku i rukavice?“ Ljudi su bili zbunjeni u početku, nisu znali kako se ponašati, na terenu je često to izgledalo smiješno i simpatično.
Što biste poručili mladima kako bi ih potaknuli na volontiranje?
Marija: Neka budu tu jedni za druge, za nas je to malo izdvojenog vremena, a njima cijeli dan prođe u iščekivanju tog susreta i toplog obroka koji će ih tek površno zasititi, a zapravo ih zasiti naša topla riječ. Taj osmijeh vrijedi svakog prohodanog kata 😉
Branimir: Odluči i kreni.
Tea: Uvijek postoji netko kome možemo bar za nijansu život učiniti boljim. Koji su razlozi da to ne učinimo ako imamo priliku? ❤ Dobro se dobrim kad tad vrati. I sama pomisao da si nekoga usrećio, već ti daje smisao životu. Tako da, kako sam već rekla, pomaganje je uvijek IN.
Mate: Mijenjat će se vaše srce, neke mini istine o smislu života iziđu na vidjelo.
Doris: Volontiranje je cool, otvara naša srca za druge, donosi veselje i korist drugima, ali na kraju mi sami najviše profitiramo iz toga. Osjećaj da si nekom pomogao, da si napravio nešto svrhovito, lipo za drugog, bez traženja ikakve naknade i osobne koristi zaista je poseban. Pozivam mlade da sami probaju i da se uvjere u to. 🙂
Veliko hvala svim mladima koji su svoje vrijeme stavili na raspolaganje drugima i time u ovim kriznim vremenima dali svoj doprinos u stvaranju solidarnijeg društva.
Naravno, posebnu zahvalnost iskazujemo Mariji, Branimiru, Tei, Mati i Doris što su svoje iskustvo podijelili sa svima nama i pokazali nam koliko je malo potrebno kako bi život drugima učinili ljepšim.
