Blog

 

U nastavku vam donosimo svjedočantsvo našeg volontera Karla koji je po prvi put sudjelovao u projektu Volontiranje na Banovini.

 

Potres u Petrinji 29.12.2020. prodrma je cilu Hrvatsku. Kao i svaki odgovorni građanin Lijepe naše reagira sam aktivno na svo ono zlo što ju je ranije snašlo. Ovaj put ne. Taj dan vozia sam se u smjeru Petrinje, ali na duboku tipizaciju matičnih stanica pa da sam spreman otrkat 3. i ujedno i zadnju trku kemoterapije. Srce me vuklo, razuma nije bilo, ali ljudi oko mene su me čuvali i nisu dali da odem. U molitvi tu večer sam si obeća “bit će Karlo top i otić će u Petrinju pomoć”.

 

Valjda Bog za sve ima plan pa ti pomalo ubacuje u život pojedine figure za život pritom nekad žrtvujući one jake. Ima li smisla? Ja ga nisam pronalazia, tražia sam odgovor i razum. Tipični matematičarski mozak. Jedan četvrtak prominia je dosta toga. Odlazak na Visoku i ovisnost o klanjanju prominila me ko osobu.

 

PKP, klanjanje za križem, nova prijateljstva i iz ničega pojavljuje se info da ekipa svake godine ide na Banovinu. Prilika koja se ne propušta. Momak odgojen da volontira i pomaže naša se u autu sa takvima. Momci i cure s Bogom u srcu, mislima i ustima, Hrvatskom kao majkom oko mene. Svi oni imaju svoju priču. Svi oni imaju svoju borbu. Ali, svi mi imamo isti izvor snage odakle je crpimo.

 

Prolazak kroz grad budi mješane osjećaje. Tijelovo i Dan državnosti je pa u onom cijelom velikom gradilištu naježiš se kad vidiš zastavu na svakoj kući. A onda relativan šok. Pozitivan naravno. Parkiramo ispred župne kuće a od nikud se pojavljuje čovik u gumenim čizmama, crven i mirišljav po domaćim životinjama. Kratko čovik iz naroda. Pruža mi ruku ”dobrodoša, ja sam fra Mate”. Šok i oduševljenje. Upoznavanje i priča sa fra Matom daju mi odgovore zašto ova ekipa ovo smatra drugom kućom. Druženje kvari konstatacija da su matematičari zapravo filozofi. Vrhunska organizacija i raspodjela posla vodi nas na akcije. Zezancija skraćuje vrime i posa, hrana doma brutalna i okrepljujuća. A molitve sve to upotpunjuju.

 

Iako sam uklopljen i guštam jako puno vrimena provodim razmišljajući. Pa da podijelim par misli. Riva i Banovina su ista država. Kako? Razumin da postoje različitosti, ali volia bi da postanemo svjesni koliko nam je dobro i koliko je blizu svih nas nedaća. Nadalje, ekipa koja me vozila upozorila me na osobu iz koje pršti pozitiva i vedrina. Upozorenje nije bilo opravdano. Jer to nije bila jedna osoba. Osmijeh i vedrina tih ljudi koji u pomaganju i Bogu pronalaze inspiraciju je posebna. Između ostalog ako je odgoj pravi kršćanski ne tribaju ti nikakvi građanski odgoji i radionice da bi poštova osobu suprotnog spola. Tradicionalno, a moderno. Top. A onda vrhunac, stiže ista takva ekipa sa drugog kraja države, iz Osijeka. E to je Hrvatska. U svakom kraju postoje oni koji brinu o domovini i vjeri. Šteta šta su proveli 24h budni i išli odma nazad doma. I još jedna misao, potres nije prouzročia probleme on je samo prokaza sve propuste. Te ljude je potres samo dotuka. Ali kao i u svemu u životu kad dotakneš dno možeš se samo odbit i ići gore. Da nije bilo potresa bi li Hrvatska ikad progledala? Kako bi se danas zva most u Petrinji? Bi li se ljudi raznih nacionalnosti pomagali međusobno? Banovina ide prema gore.

 

Odgovor na pitanje potresa pa i svog životnog pitanja fra Mate mi je da u svojoj propovijedi. Ljudi na sve žele odgovor, sve želimo znati i nikad se ne prepuštamo vjeri. Primjer su i brojevi oko kojih smo se puno toga dogovorili i vjerovali dogovoru. I gle do kud smo dogurali. Banovini pa i meni ne tribaju pitanja i ne tribaju odgovori, nego nam triba trud, žrtva i vjera u bolje sutra. A sada dok se vozim autocestom ispunjen i zadovoljan na ostvareno obećanje jedva čekam četvrtak i Visoku da se zahvalim Njemu na ovoj prilici i ovim ljudima, a u mislima mi je “e pa neće ova ekipa više na Banovinu bez mene.” 

 

Hvala Vam.