„72 sata bez kompromisa“ je međunarodni volonterski projekt koji animira mlade i promiče solidarnost, zajedništvo, kreativnost i volonterstvo. Projekt je osmišljen i pokrenut u Njemačkoj 1995. godine kada je nekoliko mladih odlučilo pronaći način kako potaknuli vršnjake na volontiranje i beskompromisno, bezuvjetno davanje drugima, posebice onima na marginama društva – diskriminiranima, siromašnima, potrebitima.
A od tada već godinama okuplja tisuće mladih diljem Europe koji zajedničkim snagama preobražavaju svoju mjesnu zajednicu volonterskim akcijama. U Europi je projekt ostvaren u desetak zemalja: Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Italiji, Švicarskoj… Hrvatska se ponovo pridružila tom nizu zemalja te su od 14. do 17. listopada mladi pokazali snagu zajedništva i solidarnosti.
U projektu ‘72 sata bez kompromisa‘ mladi stavljaju sebe, svoje vrijeme i sposobnosti na raspolaganje za konkretne volonterske akcije te pritom promiču općeljudske vrijednosti. U sedam godina odvijanja volonterskog projekta ’72 sata bez kompromisa’ sudjelovalo je oko 8500 mladih u više od 1600 akcija, surađujući s brojnim udrugama civilnog društva, socijalnim ustanovama te školskim institucijama.
Održane su raznolike akcije socijalnog, ekološkog i radnog karaktera. Ove godine jedna akcija se održala u potresom pogođenoj Banovini te su se volonteri našeg grada još jednom odvažili i krenuli na dalek put. Svoje iskustvo volontiranja u Banovini s nama je podijelila Karla Kunac.
“Ovoga smo vikenda u sklopu akcije 72 sata bez kompromisa, srcem zagrlili i našu lijepu, ranjenu Banovinu. Osamdesetak volontera s područja Dalmacije, Slavonije i Zagreba je svojim radom i trudom obradovalo i unijelo novu nadu kućanstvima Banovine. Zahvalni smo Gospodinu jer je djelovao po zajedništvu SKAC-eva dijeljem domovine, a posebno zahvaljujemo i župniku župe sv. Bartola apostola u Hrastovici, fra Draganu Grizelju te župniku župe sv. Lovre u Petrinji, velečasnom Josipu Samardžiji.
Što se tiče radnih akcija: gradili smo svinjac i nadstrešnicu, pilili, cijepali, unosili i slagali drva, čistili crijep i šutu, krečili, brali kukuruz, rušili štale, ravnali zemljani i šljunčani put, preslagivali sijeno, skidali cigle te razvozili donirani namještaj po brojim adresama. Pratilo nas je lijepo vrijeme, ali i sveprisutna Ljubav te mnoštvo osmijeha popraćenih kapljicama znoja, od kreča bijelim rukama i kosama te dubokim žuljevima. Naše smo druženje okrunili svetom misom koju je slavio pater Boris Jozić te večerom. U kasnim smo noćnim satima pristigli svojim kućama, s nadom da će ovih 72h postati stil života, beskompromisno, kontinuirano, radosno i ljubavlju okrunjeno davanje samih sebe.”
Iako se projekt održava samo jednom u godini i traje tri dana, organizacija nije ni malo jednostavna. Više o samoj organizaciji projekta rekli su nam jedni od članova organizacijskog tima.
Koliko dugo si u organizaciji projekta 72 sata bez kompromisa?
Marko Čuljak: Godinu dana sam u organizacijskom timu.
Katarina Matić: Malo više od godinu dana, točnije ovo je već drugi put da sudjelujem u organizaciji.
Koji su tvoji zadaci tijekom organizacije?
Marko Čuljak: Djelujem pri medijskom timu ovog projekta te su moji zadaci bile objave na društvenim mrežama, fotografija i video, te naravno, povremeno uskakanje drugim članovima u njihovim zadacima…
Katarina Matić: Zadaci su mnogobrojni, ali oni koji iziskuju najviše vremena su ugovaranje akcija i dogovor s drugim udrugama i ustanovama, raspodjela volontera te upućivanje voditelja akcija u sve detalje.
Što te motivira da sudjeluješ u organizaciji projekta?
Marko Čuljak: Želja za pomaganjem.
Katarina Matić: Projekt budi sve najbolje u tebi. Tira te da testiraš sve svoje granice strpljivosti, stresa i jednostavno svega. Malo prije početka projekta se uvik pitan: „Pa, Bože, jel meni ovo stvarno potrebno u životu i zašto to radin?“ , ali onda shvatim da samo čekam subotu navečer da vidim lica volontera na kojima pišu svi odgovori na moja pitanja.
Koliko je zahtjevna organizacija ovakvog projekta?
Marko Čuljak: Zahtjevno je i za iskusne, pogotovo za nas nove.
Katarina Matić: Ja bi vam to usporedila s vjenčanjem. Organizira se godinu ranije pa i više te je sve dogovoreno, ali je opet zadnji tjedan urnebes i stres te kad dođe taj dan se gušta, al je sutra sve gotovo.
Kada počinju pripreme za ovaj projekt?
Marko Čuljak: Pripreme počinju tijekom ljeta, intenzivno kroz deveti mjesec.
Katarina Matić: Navela bi kako projekt na iznenađenje mnogih živi tijekom cijele godine. Iziskuje veliku pripremu na razini našeg grada, ali i na razini cijele Hrvatske.
Što je prema vlastitom mišljenju, najbitnija stavka organizacije?
Marko Čuljak: Međusobno poštovanje i prihvaćanje različitosti.
Katarina Matić: Otvorenost i dobra komunikacija.
Poruka volonterima koji žele pristupiti organizacijskom timu?
Marko Čuljak: Prijavite se ciljano, ne slučajno kao ja 😊
Katarina Matić: Biti timski igrač je jedini uvjet koji moraš zadovoljiti. Ali ako se iti malo premišljaš i dvoumiš prijavi se.
Ovo je projekt koji uključuje mnogobrojne udruge civilnog društva, socijalne ustanovama te školske institucije. Koliko njima znači ovaj projekt i zašto se iznova odazivaju pozivu organizatora možete pročitati u daljnjem tekstu.
Par riječi o vama?
Udruga Dyxy: Županijska udruga za djecu i mlade s teškoćama čitanja, pisanja i učenja djeluje već 13.godina. Radi se s djecom i mladima koji imaju teškoće iz jezičnog spektra, ADHD-om, blažim oblicima autizma te djecom čiji su roditelji korisnici CZSS Split.
Udruga Moje dijete Solin: Neprofitna smo organizacija i djelujemo od 2003. g., te u članstvu trenutno imamo 201 člana koji nam dolaze iz cijele Županije. Udruga je osnovana u cilju promicanja, razvitka i unaprjeđenja svekolikih prava djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, te njihovih obitelji, odnosno s ciljem unaprjeđenja kvalitete njihova života, te medicinske, socijalne, pravne i druge zaštite. Pružamo sve terapijske usluge za naše korisnike.
Koliko godina sudjelujete u projektu 72 sata bez kompromisa?
Udruga DYXY: U projektu sudjelujemo zadnje tri godine.
Udruga Moje dijete Solin: Ovo nam je prva godina, ali već se radujemo sljedećoj.
Kako vaši štićenici reagiraju na projekt?
Udruga DYXY: Članovi udruge, djeca i volonteri su oduševljeni samim projektom, njegovom organizacijom i posebno volonterima Skac_ST.
Udruga Moje dijete Solin: Naši korisnici vole i dolaze na svaku radionicu, a ova ih je posebno oduševila. Lijepo je vidjeti mlade volontere koji dolaze otvorena srca.
Vaše mišljenje o organizaciji projekta?
Udruga DYXY: Svake godine, iako se mijenjaju članovi organizacijskog tima, suradnja je sve lakša i jednostavnija. Zajedno smišljamo akciju u kojoj će sudjelovati naši štićenici. Ma, jednostavnije rečeno, organizacija projekta je zapravo jedna mlada ekipa puna ideja s kojoj je užitak surađivati.
Udruga Moje dijete Solin: Nama je ovo prva godina i nismo znali što očekivati, ali dogovor je prošao stvarno lagano i brzo se osmislila akcija na zadovoljstvo svih strana. Sve naše zahtjeve su organizatori ispoštovali i proveli.
Poruka/pouka o važnosti ovog projekta?
Udruga DYXY: S obzirom na to da i naša udruga provodi projekte na promoviranju volonterstva, ne samo na državnoj, već i na međunarodnoj razini svjesni smo koliko je projekt važan za lokalnu i širu društvenu zajednicu. Posebno ističemo stjecanje kompetencija za volontere koji u njemu sudjeluju, novih znanja i iskustva te njihovo poticanje ka integralnom dijelu pozitivnog načina života.
Udruga Moje dijete Solin: Svi volonterski angažmani su hvale vrijedni. Ovaj projekt okuplja mnoštvo mladih koji su, može se tako reći, tek krenuli u život. Nama je žao što ove godine, zbog Covid mjera, nismo mogli prihvatiti veći broj volontera.
Možete li navesti nešto posebno što vam se dogodilo prilikom sudjelovanja u projektu?
Udruga DYXY: Tijekom projekta smo išli na terapijsko jahanje organizirano od strane organizatora projekta, te se štićenicima to posebno svidjelo da smo i sami uspostavili suradnju s njima i vodimo djecu i roditelje na vikend druženja. Također trenutno skupljamo novac za jednog ponija kako bi ga spasili od sigurne smrti.
Udruga Moje dijete Solin: Ovo nam je tek prva godina u sudjelovanju i akcija je trajala samo jedan dan pa ne mogu navesti ništa. Ali, evo nadamo se da ćemo sklopiti neku dugoročniju suradnju s organizatorima i nastaviti ovako lipu priču.
Najvažniji sudionici ove maratonske akcije su naši dragi volonteri. Ove godine prijavilo se i sudjelovalo oko 600 volontera koji su bili raspoređeni na 54 volonterske akcije. Što oni kažu o projektu i kako im je bilo pročitajte u nastavku.
Zašto si se prijavio/la na 72 sata bez kompromisa?
Petar Bašković: Prijavih se prvo jer me netko iz vodstva pitao mogu li pomoći, a drugo jer poznajem i sudjelujem u projektu neko vrijeme već, i želim ga podržati dokle god sam u mogućnosti, a da nikome ne uzimam mjesto.
Angela Kunac: Prijavila sam se da pomognem drugima i učinim malo dobro za Božju slavu.
Rafael Rimac: Prijavio sam se na 72 sata jer sam želio steći novo iskustvo i pomoći drugima.
Stipan Medak: Volim rad pogotovo ako je koristan za druge, upoznaju se novi ljudi i uvik ostane neko prijateljstvo.
Paola Pahek: Na 72 sata bez kompromisa sam se prijavila na poziv organizacijskog tima. Trebala im je pomoć oko vođenja jedne od akcija. Osjetila sam da to mogu pa sam se prijavila.
Ivan Gudelj: Posljednje dvije godine mi je postao običaj da za 72h čujem i sjetim se prijaviti kada akcija završi pa sam ove godine upalio podsjetnike i svoju prijavu izvršio na vrijeme. Prijavio sam se zbog toga što je ovaj volonterski projekt savršena prilika za doprinijeti zajednici u kojoj živim. Iako volontiram pri nekoliko organizacija72hh bez kompromisa je pristupom u potpunosti drugačije iskustvo koje svaki volonter treba doživjeti.
Koje osjećaje u tebi budi volontiranje?
Petar Bašković: Volontiranje mi pruža oni osjećaj punine kad svaki trenutak u danu u potpunosti stavim u službu drugoga, i ne tražim sebe tada.
Angela Kunac: Osjećam se poletno, korisno, radosno i uzbuđeno.
Rafael Rimac: Volontiranje u meni budi osjećaj brige prema drugima.
Stipan Medak: Volontiranje predstavlja određenu žrtvu s obzirom na to da svoje slobodno vrijeme bez nekakve prisile daruješ nekome ili za nešto svima korisno što me čini sretnijim i za zajednicu korisnijim.
Paola Pahek: Oduvijek sam voljela volontirati i mislim da je to super stvar za pomoći drugima. A na kraju, uvijek bude dobra ekipa volontera pa bude i prezabavno.
Ivan Gudelj: Osjećaji… pomiješani su. Tijekom ovogodišnjih 72h dokazao sam sebi da svako volontiranje budi različit osjećaj. Uobičajeno su to osjećaj sreće, ispunjenosti i zadovoljstva nakon ispunjenoga zadatka ili uveseljavanje barem jedne osobe, ali sada se uz sve to javio i osjećaj tuge, bezpomoći i suosjećanja kada sam se prvi put susreo u direktnom radu s djecom s poteškoćama u razvoju. Sve su to osjećaji i iskustva koje svaka osoba treba doživjeti i suočiti se njima kako život ne bi prihvaćali zdravo za gotovo.
Možeš li opisati volonterske akcije na kojima si sudjelovao/la?
Petar Bašković: Sudjelovao sam u raspodjeli ručka volonterskim grupama. I bilo je lijepo vidjeti razne akcije i zahvalne volontere i donijeti im ručak, a pritom doživjeti blage izljeve mržnje od ostalih ljudi, kraj kojih sam prošao vozeći po Marjanu. Klasični poziv kršćanina, rekao bih.
Angela Kunac: Kupila sam namirnice za potrebite pri Caritasu.
Rafael Rimac: Volonterske akcije na kojima sam sudjelovao bile su bojanje klupa u gradskom parku na Lokvama, pjevanje u staračkom domu Zenta i branje maslina koje okružuju Konkatedralu.
Stipan Medak: Sudjelovao sam kao voditelj akcije bojanja klupa i koševa u jednom parku u grupi od 20tak volontera, nakon obavljanja zadatka s dijelom volontera smo pritekli u pomoć akciji branja maslina.
Paola Pahek: Bila sam voditelj akcije prikupljanja namirnica za Caritas. S obzirom na to da je moja akcija malo ranije završila pridružila sam se sjajnoj ekipi koja je brala masline u vrtu konkatedrale te izrađivanju suvenira za volontere
Ivan Gudelj: Svoja prva 72 beskompromisna sata sam proveo volontirajući u udruzi „Moje dijete Solin“ i u Centru za odgoj i obrazovanje djece s teškoćama u razvoju „Juraj Bonaći“. U solinskoj udruzi smo, uz druženje i razgovor, s korisnicima proveli vjetrovito poslijepodne igrajući društvene igre. Smatram da me ta akcija dodano obogatila za jedno vrijedno iskustvo rada i pristupa djeci s poteškoćama u razvoju. Vidjeti te odrasle mlade ljude bilo je u jednu ruku tužno, ali preradosno iskustvo kada vidiš da si im svojom pojavom uljepšao i uveselio dan. Dosta finog za ovaj tekst… u subotu je trebalo zasukati rukave iobojatiii ogradu u Centru za odgoj i obrazovanje „Juraj Bonaći“. Iz morski plave, nova ograda zasjala je u sunčano žutoj boji, a sve kako bi malim korisnicima boravak u školi bio što topliji. Makeover uvijek dobro dođe.
Napiši poruku/pouku krajnjim korisnicima plodova akcije na kojoj si sudjelovao/la?
Petar Bašković: Volonteri, hvala na strpljenju!
Angela Kunac: Želim da se osjećate lijepo jer imate srca koja misle na vas i važni ste nam. Nadamo se da će vam plodovi akcije donijeti osmijeh na lice.
Rafael Rimac: Poruka korisnicima ovih akcija je da ćemo se opet vratiti u što većem broju.
Stipan Medak: Korisnicima bi poručio da poštuju tuđi trud i zalaganje tako da čuvaju te klupe i koševe jer je to nešto za sve nas.
Paola Pahek: Ova akcija me naučila i podsjetila na raznolikost ljudi. Uvijek ima ljudi koji su spremni pomoć, ali i ljudi koji će te popljuvati ma što radio. Uz pomoć prikupljanja hrane za potrebite smatram da su naši krajnji korisnici zapravo i ljudi koji su darovali te namirnice. Svaki od njih je stao s nama i popričao o nekom svom problemu, dao pohvalu ili slično.
Ivan Gudelj: Smatram da su obje akcije jedno malo sjeme koje donosi puno plodova korisnicima i nama volonterima. Osvrnuo bih se prvo na one korisnike s kojima sam imao direktan kontakt, a to su korisnici udruge „Moje dijete Solin“. Samim našim dolaskom i ulaskom među njih, osjetila se radost i veselje među njima, a kroz priču i druženje sve se samo potvrđivalo. U Centru „Juraj Bonaći“ nismo imali direktan doticaj s korisnicima, ali smatram da će im ta promjena boje unijeti barem malo topline u jednolike školske dane.Bonaćevci, uživajte u svojoj novoj žutoj ogradi!
Napiši vlastito mišljenje o važnosti ovog projekta?
Petar Bašković: Meni osobno se čini najmanji dio što možeš napraviti je poklonit drugima svoja 72 sata. Vjerujem da je važno samo ne kasnit, da gladni ne čekaju 😉
Angela Kunac: Smatram kako je ovaj projekt velika milost za našu domovinu i kako su ljudi koji u njemu sudjeluju neizmjerno obogaćeni iskustvom altruizma koji oplemenjuje međuljudske odnose, a samim time i život kao takav.
Rafael Rimac: Važnost ovog projekta je uključivanje mladih u aktivizam, pomaganje i briga drugima, jer zbijeni smo u svoj svijet, ali aktivizmom moramo rušiti predrasude, graditi bolji i pravedniji svijet, na radost naših budućih naraštaja.
Stipan Medak: Mislim da je program koristan i zanimljiv te predstavlja dobro uloženo vrijeme za mlade ljude koji imaju odličnu priliku za proširiti krug prijatelja i učini se nešto korisno za svijet oko sebe.
Paola Pahek: Mislim da je ovaj projekt iznimno važan i jako mi je drago čuti da se svake godine sve više širi Lijepom našom. Smatram da je ovo jedinstven projekt preko kojeg se u malo vremena može pomoći mnogo ljudi. I to je stvarno lijepo.
Ivan Gudelj: Ukratko, osvrnuo bih se na sljedeću rečenicu: „Volonteri nisu plaćeni, ne zato što su bezvrijedni, nego zato što su neprocjenjivi!“. I važnost ove akcije je – neprocjenjiva, i za nas volontere koji beskompromisno volontirajući stječemo nova znanja, iskustva i prijateljstva, i za krajnje korisnike našega rada koje na bilo koji način uveselimo.
A ti, čitaoče, ako još nikada nisi, a razmišljaš se – dogodine se prijavi i ti!
Stvarajmo bolji svijet zajedno!
I evo za kraj vas pozivamo, kao što je jedan volonter to napravio, da odmah upalite podsjetnik za prijave za sljedeću godinu. Odvažite se i zagrlite srcem svoj grad i sve potrebite u njemu.