Znate li što su pučke misije? Kako su nastale? Kako su izgledale naše prve pučke misije?
Odgovor na ova pitanje ali i predivno iskustvo s prvih SKAC-ovih pučkih misija, donosimo u nastavku teksta.
Pučke misije osnivaju se s ciljem evangelizacije manjih mjesta na nepristupačnim područjima u kojima ne postoje velike mogućnosti za razvoj i rast u vjeri. Prve pučke misije ovakve vrste pojavile su se već u 16. stoljeću kada su isusovci obilazeći zabačena područja, donosili u njih Radosnu vijest. 2003. je u Portugalu ponovno pokrenut takav oblik evangelizacije. Pučke misije kao oblik evangelizacije u hrvatskoj, po poticaju p. Hrvoja Mravka provode isusovci.
Prve splitske Pučke misije provodili smo od 25. do 28.2. u Dumačama, malom mjestu u blizini Petrinje. Dumače broje oko 250 stanovnika od čega oko 70 djece. Pučke misije provodili smo u sklopu treće godine 3D formacije. 35 mladih ljudi, aktivnosti koje su provodili u Banovini, planirali su i razrađivali tjednima unaprijed.
Volonteri su bili podijeljeni u četiri sekcije:
– sekcija za djecu i mlade- podijeljena je u tri podsekcije. Prva je, s djecom do 9 godina, provodila aktivnosti crtajući i igrajući različite igre. Djeca su kao izraz zahvalnosti, mladim volonterima poklonili obilazak sela zu njihovu stručnu pratnju. Druga podsekcija radila je s djecom od 9 do 14 godina te su s njima provodili turnire u različitim timskim igrama. U trećoj su sudjelovali mladi iznad 14 godina. S njima je organizirana kateheza s temom „Ispravna ljubav prema samom sebi.“ Koju je predvodio p. Boris te radionice na istu temu.
– sekcija za osobe starije dobi- volonteri su prvi dan u Petrinji a ostale dane u Dumačama i Novom Farkašiću posjećivali najstarije članove društva. Dva svećenika su ispovijedali i dijelili bolesničko pomazanje, dok su razgovarali i na takav način davali potporu stradalima u potresu.
– sekcija Agenti dobrote– djelovala je na području Petrinje, točnije na sajmištu. Mladi volonteri sastavljali su slagali su donirane kontejnere i namještaj za obitelji stradale u potresu.
– Liturgijska sekcija- volonteri su organizirali cijeli duhovni program za volontere i mještane sela koji je uključivao jutarnje razmatranje te popodnevni duhovni program s misama, križnim putem i procesijom. Tijekom dana, kada su sve sekcije provodile planirane aktivnosti, volonteri liturgijske pomagali su slagati namještaj i posjećivali ljude u potrebi.
Svi volonteri su, nakon što su odradili posao kroz jutarnje sate, popodne i navečer sudjelovali u zajedničkom liturgijskom programu i druženju sa susretljivim mještanima koji su ih vrlo srdačno dočekali.
Vrlo smo zahvalni i na posjetu biskupa Vlade Košića koji se u nedjelju predvodio jutarnje misno slavlje.
Kako bismo vam približili Pučke misije i prenijeli iskustvo volontiranja u potresom pogođenom području, u nastavku vam prenosimo iskustva naših pet mladih volonterki.
Za početak možeš li nam reći par riječi o sebi?
Marina: Pozdrav, moje ime je Marina, imam 23 godine i studentica sam Ekonomskog fakulteta u Splitu.
Ivana: Ja sam Ivana Grubišić, imam 29 godina, živim u Solinu, radim kao turistički vodič za svoj obrt Elegit. Pohađala sam Forum+ akademiju, te pjevam u Papa bandu u svojoj matičnoj župi Gospe od Otoka u Solinu.
Jelena: Pozdrav, ja sam Jelena, imam 22 godine i studentica sam 3. godine kemijskog inženjerstva (Zaštita okoliša) u Splitu. Za sebe bi rekla da sam jako spontana osoba, spremna na raznovrsne rizike i prihvaćanje novih izazova jer na taj način probijam svoje granice i izlazim iz sigurne zone.
Mihaela: Moje ime je Mihaela. Imam 22 godine i studentica sam četvrte godine na PMF-u.
Marija: Pozdrav svima. Moje ime je Marija Pavić. Imam 23 godine. Studentica sam 5 godine Učiteljskog studija u Splitu. Dolazim iz peteročlane obitelji. Vedra sam i vesela osoba. Volim život i ljude. Vjerujem da smo svi prvenstveno stvoreni za nebo, ali i jedni za druge. Dolazim iz salezijanske župe. Slobodno mogu reći da su salezijanci moja druga obitelj. Sudjelovala sam na raznim formalnim i neformalnim edukacijama i radionicama. Godinama sam volonter na različitim projektima koji se najčešće oslanjaju na službu crkvi. Osim što sam aktivna u svojoj župi djelujem i izvan nje (npr. Hrvatsko nadzemlje i Skac-st).
Koliko dugo si volonter u SKAC-u?
Marina: Prvi put sam se priključila Skacu 2017. kroz projekt 72 sata bez kompromisa. Od toga trenutka oduševio me rad ovih mladih ljudi te sam se s vremenom odlučila priključiti i drugim projektima kao što su 3D formacija, Taize i sl.
Ivana: U Skac-u sam nekih 5 godina, prošla sam 3D formaciju, kasnije volontirala kao animator istog projekta. Polaznicima moje grupe je ovo 3. godina 3D-a pa sam odlučila zajedno s njima volontirati i raditi na projektu.
Jelena: Rekla bi da sam jako dugo volonter SKAC-a jer od drugog razreda srednje škole točnije od krizme radim na sebi i razvijam svoj duhovni život. Prvi projekt na kojem sam sudjelovala je bio 72 sata (2017.) gdje sam vodila skupinu iz svoje župe a nakon njega sam skoro svake godine aktivna bilo kao animator bilo kao sudionik. Od ostalih projekata sudjelovala sam na PKP-u, Taize susretima, Misama mladih, a trenutno se nalazim u 3D formaciji sa željom sudjelovanja u još mnogim drugim zanimljivim i poučnim projektima.
Mihaela: Sa SKAC-om sam povezana preko 3D formacije, trenutno sam sudionica treće godine ovog projekta. Također sam volontirala tijekom projekta 72 sata bez kompromisa.
Marija: Veliki dio puta u izgradnji sebe kao čovjeka i djeteta Božjeg dugujem upravo svojoj obitelji, te salezijanskoj zajednici posebice kroz srednjoškolske dane. Kao studentica izlazim iz tvog jednog svoj „sigurnog balona“ i uključujem se najprije u Skac kao jedan od sudionika na PKP-u te zatim u trogodišnju formaciju 3D-a. Uskoro sklapam prijateljstva, ona prijateljstva u kojima jedni druge bogatimo. Upravo takva prijateljstva dovode me do ulaska u projekt „Zajedno do uspjeha“ na čelu koordinatorice Doris Nazor. U projektu „Zajedno do uspjeha“ zajedno s par volontera bivam ono što jesam te s mladima iz doma „Maestral“ radimo na vlastitoj i međusobnoj izgradnji. Na način da upoznajemo upravo one darove koje nam je Gospodin dao kako bi došli zajedno do uspjeha to jest sretnog života na zemlji kao i do konačnog cilja svakog čovjeka, a to je nebo.
Što te potaknulo da ideš pomagati u potresom pogođeno područje?
Marina: Potaknula su me tužna lica ljudi koji su izgubili svoje domove i sve ono što su do sada svojim radom stvarali. Osim toga, to zajedništvo svih Hrvata i dolazak ljudi sa svih strana, pokazalo mi je da i ja mogu biti dio toga lanca dobrote i malim djelima pomoći da našim ljudima iz Banovine vratimo osmijeh na lice.
Ivana: Za 3. godinu 3D-a smo imali drugačije planove, no kada se dogodio potres bilo je očito da će se i naši planovi promijeniti. Naši organizatori su prepoznali potrebu te je prije polaska svakome ponaosob dano da razmotri hoćemo li otići na područje Banovine. U molitvi i razmatranju sam ja osobno došla do odluke da svi naši planovi moraju stati sa strane i da trebamo slušati gdje nas Bog želi a ne gdje mi sebe želimo. Teško je pustiti nešto čemu si darovao svoje vrijeme, ali mi je nekako bilo u srcu jasno da moram. Ako Bog nešto želi od nas to je tada najsigurnija stvar koju imamo.
Jelena: Prvenstveno želja pomoći ljudima koji su pretrpjeli psihičku i fizičku traumu uzrokovanu potresom. Potaknuta cjelokupnom situacijom koja nas je zahvatila te prilagodba na novo normalno u meni se probudio bunt i veliku težnju za olakšavanjem životnih situacija ljudi kojima je pomoć potrebna i pružanje osjećaja da nešto što je normalno nije miljama daleko.
U trenutku potresa ja sam sjedila u toplini svoga doma i gledala kako se kuglice na boru počinju njihati, i da, odmah sam znala da nije dobro. Otvaranjem društvenih mreža moja sumnja dobila je potvrdan odgovor. Gledajući scene razrušene Petrinje koje podsjećaju na ratna vremena, znala sam da je pitanje sati da se narod skupi i napravi ono što mi Hrvati najbolje radimo a to je da smo najjači i najbliži kad je najteže. Na samu akciju skupljanja potrepština sa strane SKAC-a sam odmah priskočila i zvala prijatelje s kojima sam skupila koliko je bilo u našoj moći te na taj način bila dio ove hvalevrijedne akcije. U trenutku kada je Nikica rekao da postoji mogućnost odlaska u Petrinju i okolna sela (Dumače) znala sam da je to moj poziv te da ću sve svoje obveze i strahove staviti sa strane i otići. I da na samom kraju nisam se niti malo pokajala već mi je bila iznimna čast što sam bila dio svega.
Mihaela: Još kada sam preko medija gledala slike potresom pogođenog područja imala sam veliku želju da i ja učinim barem neku sitnicu za te ljude. Priliku sam za ovo volontiranje dobila sam preko treće godine 3D formacije i preko pučkih misija koje smo ove godine odlučili provesti u Dumačama.
Marija: Kada sam čula što se dogodilo „mojoj voljenoj“ (tako ja nazivam domovinu) nisam mogla ostati ravnodušna. Često znam Bogu reći da jedva čekam svoju nebesku domovinu i da živim za nju, ali da volim svoju zemaljsku domovinu, svoju Hrvatsku, da je ona najljepša. Kada netko rani ili dira ono što voliš odmah braniš, kad voljeni ili voljena tuguju ili „krvare“ tješiš ih i povijaš rane, tako sam i ja tješila i povijala rane svojoj voljenoj. Zajedništvo i meko srce slika je nas Hrvata. Zato volim sve moje Hrvatsko. Bl. Alojzije Stepinca rekao je da: “Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu“ , pa kako ću ja onda mirovati, kada u meni vrela krv vrije, a moja me zemlja, moja voljena treba.
Opiši nam ukratko što ste radili u Dumačama.
Marina: U Dumačama smo posjetili brojne obitelji kako bi vidjeli u kakvom su im stanju kuće i koje su njihove potrebe, organizirali smo igre za djecu, kateheze za mlade, Svetu Misu, molitvu krunice, križni put i brojne druge aktivnosti kako bi ljudi s toga područja osjetili da smo tu za njih. Isto tako, posjetili smo starije osobe u Petrinji i Novim Farkašićima. Oni su nam pružili toplo gostoprimstvo i podijelili su s nama svoje životne priče.
Ivana: Ukratko, u Dumače smo išli pomagati. Dati sebe drugima. Mislim da je to najbolje objašnjenje. U samoj organizaciji dosta stvari nije bilo jasno, nismo znali što nas gore očekuje, sve smo pripremili najbolje što smo mogli, ali još nam je puno toga bilo nejasno. U takvim situacijama jednostavno moraš biti spreman na sve. Ja nekako gledam na to kao da nas je sve Bog odgajao i učio strpljenju i vjeri. Baš kao i u odnosu s njim, neke stvari ne možemo znati, ali znat ćemo ih kada za to dođe vrijeme. I tako je i bilo.
Kad smo došli gore u selo, izrazi lica mještana su nam sve rekli. Bili smo podijeljeni u grupe : mladi (koji su se brinuli za psiho-fizičko stanje mladih stanovnika, razgovarali s njima imali različite akcije) ; stari (koji su se brinuli o starijim članovima zajednice, slušali ih, razgovarali s njima, obilazili ih, zapisivali potrebe) ; djeca (koji su se brinuli o najmlađima, ohrabrivali ih, provodili s njima razne aktivnosti, edukacije i igre) ; glazbeno-liturgijska grupa kojoj sam i ja pripadala je bila zadužena za Misu i animiranje iste (zanimljiva stvar je da dva tjedna prije nismo znali ni tko će svirati, pjevati, što ćemo mi tu neuvježbani donijeti ljudima, a na kraju stvarno dragi Bog ima zadnju. Oformili smo mali bend sastavljen od ljudi dobrog srca i velike volje da nam Mise budu svečane. Tako je i bilo, pjevali smo i svirali kao da zajedno nastupamo čitav život.
Posebno hvala našim sviračima Branimiru Lozi i Josipu Nižetiću koji su u zadnju mijenjali akorde pjesama, učili nove, izmišljali, ma ispunjavali sve naše ideje. S nama su također išli i Agenti dobrote kojima smo se priključili dok nije nastupila Misa. Radili smo u svih šesnaest. Drugi dan smo s agentima slagali kontejnere koje je Turska donirala, Ikea je dala namještaj pa je to sve trebalo slagati kao Lego kockice. Naime, dobila sam dojam kako su volonteri gore u deficitu jer su u trenutku kad smo mi došli samo dva momka slagala te kontejnere. Mi smo naravno kako nas je puno bilo napravili dobar posao. Sutradan smo se odvojili, Agenti su nastavili sa svojim poslom u kontejnerima a ja sam s još troje ljudi (Ivan, Zvonimir i Antonia) išla pomagati u Malu Goricu gdje je teško stradala crkva te Langov dom za stare i nemoćne.
Jelena: S obzirom na to da sam se našla u grupi koja je bila zadužena za rad s djecom i mladima, moj zadatak je bio osmisliti zanimljiv i interaktivan program koji bi s obzirom na djecu tog područja tzv. živu djecu trebao biti takav da se zadrži njihova koncentracija i da program bude što dinamičniji. U dogovoru s ostalim članovima tima, raspodijelili smo se u grupe s obzirom na dobnu skupinu i ja sam se našla u grupi koja je bila zadužena za rad s djecom od 9 do 14 godina.
Po samom dolasku na teren vidjeli smo da to neće biti nimalo lak zadatak ali zahvaljujući jako dobrom i raspoloženom izdanju svakog člana tima ispalo je bolje od očekivanog. Sam tim se sastojao od najvatrenijeg člana i vođe tima, patera Borisa koji je svojim neumornim i nesebičnim davanjem uvijek tjerao djecu ali i nas animatore na davanje svega od sebe, ali na način koji je uključivao fer play (bez ružnih riječi, svađa i tuče). Drugi član našeg tima je bila naša miss Dumača, Marija koja je svojom zaraznom energijom koordinirala svaku igru i unatoč svim naporima, uvijek imala smiješak na licu i pozitivnu energiju. Naš glavni sudac, Karla nije dala da ni jedna ružna riječ prođe bez upozorenja i isključenja. Kao četvrti, ali jednako važan član, bila je najveća navijačica Hajduka, Rebeka koja je sa svojim Hiiit izjavama zabavljala ne samo djecu nego i nas ostale. Priključeni član tima bila je naša plava miškica Marija koja je svojim neumornim sportskim duhom jedna od glavnih aktera pobjede nad timom zelenih lavova kroz niz igara koji su uključivali igre graničara, nogometa, štafete, igre „Uleti, izleti ”.
Mihaela: Dok su ostale grupe koje su sudjelovale u pučkim misijama provodile aktivnosti u Dumačama, grupa s kojom sam ja radila imala je zadatak sastavljati namještaj u kontejnerskom naselju u Petrinji. Ovaj naizgled jednostavan posao zahtijevao je puno strpljenja, koncentracije, udruživanje snaga i međusobno pomaganje. Nakon kratke prilagodbe posao je tekao poprilično glatko. Djelovali smo poput jedne malo veće obitelji, radili smo zajedno te se usput upoznavali, zbližavali i pomagali jedni drugima. Stvarno nezaboravno iskustvo.
Marija: Dumače su malo mjesto, selo, koje broji 300 stanovnika. Iako malo bogato je djecom i mladima od srednjoškolske dobi pa sve do 30 godina. Volonteri su kroz proteklih nekoliko dana bili obučeni u misionarsko ruho te im je glavni cilj bio nositi Kristovu ljubav drugima. Na terenima u Dumača već i u Petrinji, Maloj Gorici i sl. volonteri su radili različite zadatke/poslove. Neki od volontera bili su agenti dobrote te su kao agenti sastavljali kontejnere i radili slične fizičke poslove.
U Dumačama su djelovale ponajviše dvije sekcije. Sekcija za djecu i mlade bila je primarna te je odmah uz nju djelovala i sekcija za osobe starije životne dobi. Sekcija za osobe starije životne dobi provodila je vrijeme ponajviše sa starijom populacijom sela. Članovi sekcije vodili su razgovore, tješili, nosili pakete, donosili nadu i mir, slušali, uvažavali te na posljetku nudili mještanima mogućnost ispovijedi. Važno je naglasiti da su svakoga dana svi stanovnici bili u mogućnosti kao i volonteri da se pomire s Bogom u sakramentu ispovijedi. U sekciji djeca i mladi u kojoj sam pripadala i ja, sudjelovala je još nekolicina volontera. Svaka sekcija imala je više članova kako bih se što kvalitetnije provelo zajedničko vrijeme. To nas i sama Majka Terezija uči riječima: „Gdje ima posla za jednog, dvojica rade to još i bolje“.
Na samom početku napomenula sam da je selo bogato mladosti tako smo naš rad prilagodili dobi i potrebama stanovnika Dumača. Rad unutar sekcije bio je podijeljen na rad s djecom predškolske dobi, rad s djecom osnovne školske dobi i rad sa srednjoškolcima i mladima. Važno je napomenuti da su rad sekcija pomno pratile duhovne oči naših Isusovaca i novaka. Osobno za mene je bilo otkriće kako i Isusovci imaju duha radosti, slobode i topao načina rada s mladima i djecom. U skladu s tim naša međusobna suradnja i suživot ovih dana „tekli“ glatko.
Djeca iz Dumača nisu kao druga djeca. Sva su djeca posebna, ali oni su najposebniji. Njima nije problem dati udarac, a ni primiti ga. Djeca koja žive u velikim obiteljima (do 10 ili više članova), djeca koja su prošla život u barakama, kontejnerima i potres imaju u sebi naglašen instinkt za preživljavanje. Djeca su to, i mladi koji su gladni ljubavi, razgovora, dodira, zajedničkog vremena, savjeta u ljubavi, pohvala. Oni koji imaju mnogo pitanja i potreba, a teško dolaze do njih jer su trenutno primarne egzistencijalne potrebe ugrožene. Djeca u Dumačama puno vremena provode u svojim dvorištima, na igralištu, na ulicama svoga mjesta. Upravo takva činjenica bila je olakšavajuća za nas jer nismo imali problema koji muče većinu odgajatelja, a to su „djeca i mladi digitalnog doba“. Oni imaju svi različite tehničke naprave i društvene mreže, ali vole biti s ljude, vole susrete više nego računala i sl. tehnologiju. Vole biti s prijateljima i provoditi vrijeme van četiri zida. U svojoj igri iskrena su, opuštena i u tome leži njihova ljepota.
Program koji smo osmislili odvijao se uglavnom na otvorenom. Igrale su se brojne igre. Od igra upoznavanja („pištolji“, „grudanje“), igre za veći broj ljudi na otvorenom („talent show“, „uleti i izleti“), odigrali su se i turniri u nogometu i štafeti s maramama. Djeca predškolske dobi provodila su vrijeme sa svojim volonterima dok su djeca osnovne škole bila podijeljena u dva tima; tim „zelenih lavova“ i „plavih miševa“. Posebno bih htjela naglasiti da smo prije gotove svake igre ili turnira na centru igrališta zajedno molili, pjevali himnu, ali i u igri poštivali pravilo da se ne smije psovati.
Osim različitih igara i turnira vodili su se razgovori pojedinačno, ali s grupom mladih i djece. Razgovori koji su služili da bi se čulo svakoga, uvažilo te objasnilo i motiviralo za dalje. Radionica „Kako voljeti sebe“ provela se sa mladima koji su je objeručke prihvatili. Mladi su bili podijeljeni na srednjoškolce te studente i radničku mladež. U radionici smo mogli čuti jedni druge, pročitati pismo Charlie Chaplina „Kada sam počeo voljeti sebe“ prokomentirati, zastati, ostati u tišini, zajedno se moliti, iznijeti svoje radosti, ali i svoje poteškoće. Pokušali smo na kraju radionice jedni drugima govoriti lijepe stvari, osobine-ono pozitivno što ima svaki pojedinac u sebi Osoba kojoj bi se govorile lijepe stvari to bih zapisivala na papir i sačuvala ga za sebe. Mislim da im se osobno to najviše svidjelo. Animacijski susreti s djecom i mladima za mene su osobno bili susreti s dušama. Anima na lat. znači duša pa nije ni čudo što sam se tako osjećala.
Svakoga dana poslijepodne dolazili su i ostali volonteri u Dumače. Tada bi svi zajedno imali sv. Misu na otvorenom jer u Dumačama nema crkve kao građevine iako su stanovnici Dumača živa crkva Kristova, Njegovi živi i prelijepi udovi. Zamislite da su u vrijeme svih ovih teških dana, po kiši, suncu, vjetru, hladnoći, toplini skupljali su se oko križa u središtu sela, na ulici (cesti) i slavili sv. Misu, nešto predivno. Dar nam je bio biti s njim na sv. Misi. Naša liturgijska grupa osim o čitanjima na Sv. Misama brinula se za pjevanje te uspjela sastaviti mali talentirani duhovni bend. Također je liturgijska grupa organizirala procesiju i kao i animaciju križnoga puta.
Posljednji dan u Dumačama slavili smo sv. Misu s biskupom što je posebno razveselilo sve nas i bilo je predivno. Dok smo slavili Boga tako na otvorenom mogli smo uživati u predivnom pogledu te na nebu u isto vrijeme vidjeti mjesto gdje sunce zalazi, a mjesec izlazi. Svaki dan osjećali smo se voljeno. Kada smo zajedno na kraju naših misija imali „magis krug“ gotova svaka osoba u krugu istaknula je upravo toplinu, velikodušnost i darežljivost naših domaćina, a sada i prijatelja. Svaku večer „molili“ su nas da ostanemo još malo, nudili su nam zajednički ples i pjesmu, kao i delicije vrijednih domaćica. S onim na ono šta imaju, s obzirom na to što su proživjeli gotovo čitavo selo se ujedinilo i nešto spremilo za jelo tako da je svaki dan završavao s nanizanim punim stolovima hrane.
Posebno bih htjela naglasiti kako smo se svaku večer trebali boriti da izađemo iz sela i krenemo prema našem smještaju. Smišljati kreativne načine kako se odlijepiti od zagrljaja, zajedničkog plesa, a i od malih nogu koje bi nas pratile sve do autobusne stanice.
Možeš li nam ispričati neku anegdotu?
Marina: Kada smo u Farkašićima ušli u kuću jedne obitelji gdje je bio mladi bračni par mojih godina, njihovo dijete, maleni Antonio koji ima godinu dana i predivne velike smeđe oči, došao je u moje naručje i s onim ogromnim osmijehom igrao se s mojim naočalama te nije htio nazad mami. Ono što me posebno dotaknulo je to da ta mlada obitelj želi ostati na svome ognjištu i baviti se poljoprivredom iako im kuća nema sigurne temelje i moraju je kompletno obnoviti, oni svoju budućnost u potpunosti stavljaju u Gospodinove ruke.
Ivana: Dan je bio hladan, i rečeno nam je da ćemo nešto pomagati. Kad smo tamo došli pater Mijo Nikić nam je ispričao kako su oni preživjeli potres te kako je Bog posebno pazio na stare i nemoćne te kako se njima unatoč razrušenom domu nije ništa dogodilo. Tada nam je rekao da trebamo krečiti stabla. Naravno, oholost se u meni odmah javila i promišljala sam kako radim neki ”glupi” posao dok drugi pomažu. Stabla jabuka su bila jako niska i ispod svakog je trebalo ćućnuti da bi ga okrečili, a stabala ima dokle ti pogled seže. Naravno uprljali smo se, izmorili i naposljetku okrečili oko 250 stabala.
U nekom trenutku nam je prišla starija gospođa koja inače to radi s još nekoliko ljudi i ispričala nam koliko njima znači što smo mi okrečili ta stabla. Da mi nismo okrečili stabla oni to ne bi završili tko zna kada, a i ako smo se mi ovako umorili kako bi tek njima bilo. Također, kasnili bi s rezidbom grana, jabuka bi propupala zbog toplog vremena i rezidba bi propala. Eto moje ništa nekome znači sve. Naravno, I tu mi se opet Bog pokazao kao savršen odgojitelj/roditelj njegovog malog slabog stvorenja. Ustvari je on točno mene doveo tu da se ponizim i pred tom jabukom i pred Njim i po tko zna koji put me oborio s nogu s tim da je On ipak Bog i zna toliko više od mene, i ustvari samo traži da mu se predam.
Jelena: Na ovo pitanje mi je jako teško odgovoriti jer je cijelo putovanje bilo ispunjeno s toliko anegdota da ako ih sve počnem nabrajati neću završiti do sutra. Od samog početka Bog je bio na našoj strani što se tiče vremenskih prilika jer smo dva dana mogli uživati u zlatnim zrakama sunca koji nam je omogućio nesmetani rad. Jedini dan koji je bio malo kritičan je bila subota gdje je temperatura, pa čini mi se pala ispod nule i na misi smo svi do jednoga izgledali kao mali pingvini koji se gegaju s noge na nogu da se barem malo ugriju. I iako smo tada mislili da to sve nema nekakvog smisla i jedva smo čekali da misa završi da odemo u bus da se ugrijemo, dogodilo se toliko pozitivnih stvari kojih smo postali svjesni tek kad smo sjeli u magis krug da popričamo. Znači priča ide ovako nekako, kao što sam napisala svi smo se smrzavali, ali kako je empatija i srdačnost mještana bila na vrhuncu, jedan dečko je to sve vidio i odlučio napuniti bocu s toplom vodom da barem tih par sekundi što bi stavili ruke na bocu, toplina prošla tijelom svakog pojedinca i to je bilo sasvim dovoljno da se to stanje hladnoće u trenu zaboravi.
Još jedna anegdota koja mi je ostala u sjećanju i ostat će još jako dugo vremena je način na koji je nastala himna Dumača. Znači, po povratku u Split u busu je vladala jako vesela atmosfera, možda i malo prevesela jer se do Dumača do Splita donji dio busa nije gasio i nikome nije dao da spava. I tako je mali Bruno pokušao zaspati i u roku pet sekundi nekome je pala na pamet pjesma „Nitko nije lud da spava” i pogađate, nastao je hit koji ide ovako nekako: „Nitko nije lud da spava, sve i kad bi tia ne more, ako nekog boli glava nije triba ić u Dumače ”
Mihaela: Od toliko lijepih, dirljivih, poučnih, zabavnih trenutaka teško je izdvojiti neki pa ću smo reći da su cijele ove pučke misije za mene jedna čudesna anegdota. Krenula sam u ove pučke misije s ciljem da nekome pomognem, dam nešto od sebe za duge. A sada kada pogledam unazad, nakon što je sve prošlo, vidim da sam ja ovim volontiranjem dobila možda i više nego što sam dala. Sa ovih pučkih misija vratila prepunog srca.
Marija: Anegdota je bilo pregršt. Jako mi je teško odgovoriti na ovo pitanje jer ne znam koju bih anegdotu istaknula. Osjećam se kao da je cijelo volontiranje to jest provođenje prvim pučkih misija bila jedna prelijepa anegdota.
Svakog jutra na autobusnoj stanici čekala su nas u prvom redu djeca pa i ostali stanovnici Dumača. Svaku večer ispraćali su nas ti isti ljudi (nisu nam dala da idemo i mahala su svojim rukama). Posljednji dan kada smo trebali ići, put Splita, trčali su za autobusom. To nikada ne ću zaboraviti. Djeca su nam ispričala jednu zanimljivu anegdotu. U petak kada su se vraćala školskim autobusom iz škole na putu su susrela jedan autobus i mislila su da je naš. Rekli su nam da su tu tom trenutku počela glasno vikati, dozivati, skakati i lupati po prozorima od radosti. Kada su se približila autobusu shvatili su da to nismo mi i rastužili su se. U cijeloj ovoj priči moram priznat da mi je žao vozača tog busa. Hahaha šalim se! 
Kako je samo lijepo kad te netko toliko ljubi, toliko te treba i raduje ti se pa te naposljetku i čeka. Čovjek čovjeku je radost.
Prvi dan kada smo došli bio je četvrtak i dogovor je bio da će svatko od nas obići 5 obitelji, popisati djecu kako bismo lakše organizirali aktivnosti te im odnijeli na vrata mali znak pažnje. Kada samo moj tim i ja odnijeli sve što smo imali (bili smo primjeni u svaku kuću koda smo cijeli život susjedi ili kumovi s domaćinima kuća) stigli smo do križa na putu gdje smo imali sv. Misu svaki dan. Nismo ni stigli do tu, a jedna mlada žena vikala je kroz čitavo selo: „ Marija dođi na kavu!“ To je meni bilo tako lijepo i toliko je obradovalo moje srce jer je bilo tako čisto i iz srca. E da, dragi moj čitatelju, nisu se svi ljudi otuđili. Kada smo kod žena u Dumačama posebno me dotaknula jedna djevojka koja ima bolesnu majku (gotovo nepokretnu) puno braće i sestara o kojima treba brinuti. Ona preuzima tu odgovornost na način da ne ide na fakultet, a ni ne radi…nego u potpunom predanju služi svojoj obitelji. Predivno, zar ne?
Mlade djevojke u Dumačama prave su mlade žene. Od kućanskih poslova znaju sve čak i više od gradskih modernih mama. Cure su prave za udaju, dečki nemate što čekati!
Djeca s kojom smo se susretali proteklih dana dosta su živa, udariti i opsovati nije im strano jer su naučeni da se trebaju boriti. Biti im blizu, približiti im se, postaviti im pravila u ljubavi i motivirati ih. To je ono što me je dirnulo. Na križnom putu sa mnom su desne strane šetala trojica dječaka, a s lijeve strane neka druga trojica dječaka. Bili su mirni kao mali janjci. Tu noć iako je bilo jako hladno grijali su moje srce. Na sv. Misama ili u trenutcima slobodnog vremena ta konstantna blizina bez kontakta ili s njih mene je oduševljavala jer ih je mijenjala. Naša prisutnost činila ih je boljima jer su se osjećali voljeno i prihvaćeno. U jednom razgovoru jedan mladi čovjek mi je rekao kako su općenito ne prihvaćeni u svojim okolinama jer su Hrvati s Kosova, a nama su oni predivna, sposobna, plemenita, darežljiva i voljena Božja stvorenja. Jednom prilikom za vrijeme turnira rekla sam im da ne smiju psovati jer će izaći vani i da kada im dođe nešto ružno u srce ili u misao da je odbace i da umjesto te ružne misli kažu neku bezveznu, nepovezanu riječ(npr. slon ili krafna). To im je bilo jako smiješno i tu igru nisu psovali i to me je oduševilo.
Kada smo igrali štafetu moj tim je vodio 2 puta, ali je na kraju izgubio i jednu i drugu utrku jer je najmlađem članu tima ispala marama pred kraj trčanja. Vidjevši da su izgubili uhvatila ih je tuga i ljutnja te su htjeli istući tog malenog dječaka. Prišla sam im i rekla da to ne čine i da dođu malo sa strane da porazgovaramo, nisu bili oduševljeni, ali su ipak pristali nekako. Pokušala sam se našaliti kako je i hajduk uvijek bolji, ali često izgubi kao i oni sada. Nije mi baš šala pošla za rukom. No tada je Duh Sveti zapuhao. Uzela sam ruku malenog dječaka i svoju ruku. Rekla sam mu da ispruži dlan i digne ga u zrak, isto sam i ja napravila. Tada sam im rekla da dobro promotre naše dlanove. Zajedno smo zaključili da je dječakov dlan puno manji od moga kao i ostalih članova tima i kako je normalno da mu je ispala marama te da je našem malenom dječaku bilo puno teže nego nama zadržati maramu, ali da je bio hrabar i da s trudio do kraja. Razgovor smo završili poklikom „Iznad svih- zeleni lavovi“. „Nastoj da te vole, a ne da te se boje“ riječi su sv. Ivana Bosca vjerujem da su upravo ovi mladi i djeca kao i svi ostali Dumačani osjetili ljubav. Ljubav koja je sve učinila novim.
Slika jedne bakice koja je obučena baš kao što su to nekad i danas rijetko obučene bake sa sela urezala se u moje srce. Ta žena je divna, svakoga dana dolazila je na Sv. Misu na otvorenom. Nosila je sa sobom banak i nije se žalila, čak jednu večer kad smo se svi smrzavali, ona kada sam joj prišla rekla mi je da je uredu iako je bila promrzla. Tu istu noć jedan je mladi čovjek iskoristio mudrost koja mu je dana od odozgo i našem bendu točnije sviračima donio je boce tople vode kako bih naši svirači mogli ugrijali prste. U tom trenutku noći, u toj boci kao i u toj baki prepoznala sam Boga i shvatila da je Bog u svemu, a da ga možemo vidjeti samo ako otvorimo oči naše duše.
Moram priznat da čitavo ovo putovanje mogu slobodno nazvati duhovnim putovanjem jer sam u svemu mogla vidjeti živoga Boga. Boga koji ljubi, živi i nikada ne prestaje!
Dumače su ono mjesto pod nebom u kojem nisi rođen, a ni tvoji nisu od tamo, a tu pripadaš. Svi zagrljaju, poljupci, pisma, osmijesi, pogledi, dodiri. Svaka riječ, pokret, ljutnja pa onda pomirbeni pogled meni su bili sve. Vjera koji ti ljudi imaju i to što im je Bog na prvo mjesto ono je što je mene ostavilo najprije paraliziranu, pa me pokrenulo da još više ljubim, vjerujem i djelujem.
Što ti je bilo najveći izazov za vrijeme volontiranja?
Marina: S obzirom na to da sam bila u sekciji starijih i obilazili smo okolne kuće, najveći mi je izazov predstavljala ta nesigurnost na koji će nas način ljudi prihvatiti u svoje domove kada im dođemo na vrata. Nije jednostavno nekoga nepoznatog prihvatiti u svoju kuću, osobito u ovo doba krize. Međutim, njihov pristup me je iznenadio i ostavio bez teksta..u koju god smo kuću ušli, ljudi su nas primili otvorenoga srca, počastili nas domaćim proizvodima i podijeli s nama svoja iskustva.
Ivana: Moj najveći izazov je bio 1.dan kada smo stigli, vidjeli sva ta pokisnuta lica, strah u njima, iščekivanje sljedećeg potresa i nekako nadu koju su položili u Boga i u nas. Iskreno sam se bojala te odgovornosti za nekoga. Ali stvarno smo bili blagoslovljeni i s našim svećenicima koji su išli s nama (pater Hrvoje, Boris i Matija i novak Ivan) koji su duhovno podizali ljude, ispovijedali ih, razgovarali s njima i napravili ogroman posao. Mi smo ih s druge strane slušali, molili se za njih, družili se i dali im svoju ljubav i poštovanje. Bilo je emotivno i izazovno, a na kraju smo citirajući jednu gospođu s kojom sam razgovarala u ova 4 dana ”vratili nadu u život.” I to je ogromna stvar. Bili smo normalni, otvoreni ljudi kroz koje je ustvari Bog napravio što je htio.
Jelena: Moj najveći izazov je bio definitivno strah od slučaja da se dogodi potres. Jako me bilo strah kako ću u slučaju da se to dogodi reagirati, hoću li ostati zamrznuta na mjestu ili ću kao neki luđak početi trčati glavom bez obzira. Ali na svu sreću do toga nije došlo. Jedan od izazova s kojima sam se borila je bio i sam rad s djecom jer nisam znala kako će to sve izgledati: Hoće li nas slušati?, Hoćemo li uspjeti napraviti dovoljno dobar program koji će biti zanimljiv? , ali kao i sve na ovom putovanju ovo je prošlo bez ikakvih problema, štoviše prošlo je i bolje od očekivanog.
Mihaela: Meni osobno najveći izazov s kojim sam se borila je bio taj što sam imala osjećaj da neću pomoći nego samo odmoći. No kada sam se riješila tog osjećaja sve je išlo puno bolje .
Marija: Kada sam dolazila u Dumače imala sam puno pitanja i izazova koje sam sama sebi stavila u glavu. Sva pitanja i izazovi, došavši u Dumače sami od sebe dobivali su odgovore. Izazovi su postali lakoća. Lakoća s kojom se čovjek rodi. Živeći s njima ove dane u njihovoj trenutnoj životnoj situaciji uspjela sam pronaći odgovor na sva pitanja s kojima sam došla zato što je s nama bio Bog. On je samo htio da se susretnemo, a sve ostalo On je vodio.
Možda neki osobni izazov za vrijeme volontiranja je nedostatak sna i umor koji je ponovno Gospodin punio dječjim zagrljajem, pismima koje sam dobila (nitko mi nikada, a vjerujem ni ne će toliko pisama napisati kao oni).
Možeš li ostaviti poruku za kraj mladima, budućim volonterima?
Marina: Dragi mladi, odvažite se pokloniti svoje vrijeme i talente drugima jer kroz ovo volontiranje upoznat ćete brojne mlade, djecu, starije, steći nova prijateljstva i naučiti da male stvari puno znače. Volontiranjem u Banovini mnogo ćete više darova primiti nego što ćete ih dati.
Ivana: Za kraj upravo smo mi ti koji su dobili najviše. Dobili smo jednu veliku duhovnu obnovu koja će nam sigurno pomoći u daljnjim borbama. Dobili smo zajedništvo, ljubav, prihvaćanje. Dobili smo primjer da unatoč tome što nemaju ništa imaju krunicu i u njoj nalaze spas. A mi često imamo sve i zaboravimo na ovo najbitnije. Budućim volonterima bih samo rekla da ostanu otvoreni prema svemu u što ih Bog poziva i da svoj rad poklone onako kako žele da njima drugi pokloni, svim srcem. On najbolje zna što će s nama, nismo mi slučajno tu gdje jesmo. Samo ga tražite u svemu.
Jelena: Moja poruka budućim volonterima (mladim nadima) je sljedeća:
Volontiranje je jedna od najboljih stvari koju svaki pojedinac može učiniti za druge ali još više za sebe. Zašto? Zato što pomažući drugima puno više činimo i naučimo od ljudi kojima je pomoć data. U nama ostaje neumorni osjećaj ispunjenosti i želje za širenjem tog lanca beskompromisnog davanja. Stoga, savjetujem svima da se odvaže na ovaj korak te izađu iz svoje sigurne luke da im Bog može pokazati svoje djelovanje kroz druge.
Mihaela: Za kraj bih samo citirala stih pjesme fra Marina Karačića koji je meni velika motivacija i poticaj: „Sad je vrijeme da daješ najbolje od svog srce drugome“.
Marija: Dragi moji ne bojte se živjeti za svoje ideale. Ne bojte se dati, izgarati, premoriti i živjeti za druge jer tada ćete živjeti. Ne bojte se jer kada odeš gdje te srce zove, kad odeš sada konkretno, volontirati, tada početi disati. Tada ćeš puno više primiti, a znaš li zašto? Samo zato što si bio spreman dati.
Za kraj samo dodajemo kako je organizacija prvih Pučkih misija bila jako teška i predstavljala je veliki izazov kako za organizacijski tima tako i za sve mlade volontere koji su sudjelovali. Ponosni smo, stoga što je ovaj projekt iznjedrio brojne plodove te se nadamo da će se njegovo provođenje nastaviti i u budućnosti.
