Svakodnevno u medijima slušamo mnoge priče o ljudima koji su svoje živote stavili na kocku te ostavivši sve za sobom, životnu sreću pokušali pronaći u razvijenijim, zapadnim zemljama. Riječ je, naravno, o izbjeglicama iz ratom zahvaćenih istočnih područja.
Hrvatska je, kao i većina zemalja Europe, organizirala kampove za takve ljude.
Povodom Svjetskog dana izbjeglica donosimo vam intervju s volonterom Crvenog križa koji je dio svog bogatog volonterskog iskustva stekao pomažući izbjeglicama u kampovima daleko od svog doma.
Možete li nam za početak reći par riječi o sebi?
Moje ime je Abdul Hamid Mostafa. Porjeklom sam Sirijac te sam došao u Hrvatsku 1985. godine kako bih studirao medicinu. Zaljubio sam se u ovu prekrasnu zemlju te sam slijedom raznih okolnosti odlučio ostati tu živjeti.
Među tim okolnostima bio je i Domovinski rat u kojem sam sudjelovao kao dragovoljac.
Kako ste počeli volontirati u Crvenom križu i kako je izgledalo volontiranje u kampovima za vrijeme krize?
Moj prvi kontakt s Crvenim križem (Grad Split ) bio je u sklopu humanitarne akcije za djecu Sirije. Nakon toga, počeo sam volontirati u sklopu interventnog tima koji je sudjelovao u pomaganju za poplavljene dijelove Slavonije.
Nedugo nakon toga, krenula je izbjeglička kriza u Hrvatskoj u kojoj smo mi bili dio hrvatskog nacionalnog Crvenog križa.
Od početka izbjegličkog vala bile su male poteškoće zbog velikog broja ljudi te oko nekontroliranog ulaska ljudi u Hrvatsku. Kako je vrijeme prolazilo, situacija se stabilizirala te smo napravili kampove za prihvat izbjeglica. U tim kampovima funkcionirali smo kao timovi, ja sam radio za službu traženja koja je bila zadužena za pronalazak i spajanje odvojenih obitelji.
Stanje u kampovima bilo je jako dobro, naročito zbog tima profesionalaca iz hrvatskog nacionalnog Crvenog križa koji su obučili i spremili sve djelatnike i volontere na tu situaciju.
Koje ste dužnosti obavljali u kampu? Na koji način ste im najviše pomagali?
U kampu sam imao dužnost prevoditelja arapskog jezika. Najviše sam pomagao medicinskoj službi i unesrećenima te sam prikupljao informacije o izbjeglicama i pomagao u davanju psiho-socijalne pomoći.
Koliko ste dugo volontirali tamo?
Volontirao sam od početka do kraja izbjegličke krize (3 – 4 mjeseca neprekidnog rada).
Pričaju li ljudi tamo engleski jezik? Kako ljudi reagiraju kada upoznaju nekoga svoga, tko im pruža pomoć tako daleko od kuće?
Veliki dio izbjeglica jako dobro priča engleski jezik (pogotovo Sirijci), ali im je bilo mnogo lakše jer su imali sunarodnjaka te nekoga tko priča njihov jezik.
Reagirali su emotivno te se osjećao u njima dodatan osjećaj sigurnosti.
Koliko mogu pomoći volonteri tamo i kako migranti gledaju na volontere?
Volonteri su od jako velike pomoći iz razloga što rade taj posao iz srca. Migranti su reagirali pozitivno jer u njihovim zemljama nema takve vrste pomoći.
Stvara se slika u javnosti da su migranti nasilnici. Što mislite kako je došlo do toga i koliko je sve to zapravo istina?
U vrijeme izbjegličke krize u Hrvatskoj nije bilo nasilja među migrantima, međutim, ta se slika stvorila o njima kad su se počele zatvarati granice diljem Balkana.
Sve je više bilo ekonomskih migranata koji su došli iz raznih zemalja koje nisu pogođene ratom. Zbog takvih migranata odvila se velika većina nasilnih ispada.
Kako se nosite s teškim pričama koje sretnete tamo?
Bilo je jako puno ljudi u teškim psihičkim stanjima koja su me dotakla, pogotovo jedna obitelj iz Sirije koja je krenula iz svoje zemlje s dvije maloljetne kćeri. U gumenim brodovima bili su prebačeni iz Turske u Grčku, međutim, taj se gumenjak prevrnuo zbog velikog broja ljudi (preko 40) te jakog nevremena. Obje kćeri su se utopile. Jedna nikad nije pronađena, a druga je pronađena na obali Grčke. Tamo su je pokopali te su nastavili svoj put.
Najteže je bilo majci koja je bila jako shrvana. Pobjegli su kako bi spasili svoje curice i omogućili im siguran život, ali nažalost, ostali su bez njih. Pružili smo im psiho-socijalnu pomoć i uputili ih prema Njemačkoj.
Možete li s nama podijeliti neku anegdotu, lijepu priču?
Zanimljivo je da su majke novorođene djece u kampu u znak zahvalnosti odlučile, u dogovoru s volonterima i djelatnicima, davati svojoj djeci hrvatska imena koja su zavedena u maticu rođenih.
Svaki volonter koji bi doveo ženu pri porođaju u bolnicu, imao je privilegiju dati djetetu ime te mu biti rođeni kum.
Možete li nam reći par riječi o volonterskoj akciji koju ste sami pokrenuli prije par godina?
Što tiče moje akcije za djecu Sirije, nisam više mogao stajati i gledati kako moj narod pati. Morao sam nešto poduzeti, pomoći na bilo kakav način.
Crveni križ iz Splita mi je ponudio sva potrebna sredstva za tu akciju u kojoj je sudjelovala i hrvatska ratna veteranka Sonja Radman Livaja.
Skupilo se preko 100 tona pokrivača, odjeće, obuće ,medicinskih sredstava te igračaka za djecu. Osobno smo otišli u Siriju i podijelili sve potrepštine unutar organiziranih kampova. Željeli smo da pomoć dođe u prave ruke i da najmanji članovi dobiju ono što im je zbilja potrebno. Ovim putem bih se još jednom zahvalio cijelom hrvatskom narodu na pomoći koju su pružili.
Kakvu bi poruku poslali mladima, budućim volonterima?
Pokazalo se da je volontiranje u Hrvatskoj jako popularno te da ima dosta mladih ljudi koji su spremni pomoći u teškim situacijama, što se vidjelo i za vrijeme trajanja epidemije.
Poručujem svima da se priključe volontiranju jer je to jedan humani čin te je to ono što nas čini ljudima – pomoć i suosjećanje.
