Svakodnevno smo okruženi malim ljudima koji iz dana u dan svijet u kojem živimo čine ljepšim. Nastojimo vam prenijeti barem djelić njihove pozitive i ljubavi koje oni nesebično dijele s najpotrebitijim članovima našeg društva.
Donosimo vam inspirativni razgovor s našom volonterkom Karlom, koja svoje vrijeme i trud daruje najmanjim članovima društva.
Za početak nam reci par riječi o sebi.
Karla Kunac, dijete Božje 🙂
Studentica 3. godine Učiteljskoga studija. U Splitu sam članica Veritasa Aeterne, a u SKAC-u sam od početka 2018. (Kad te dovedu AMV i Paula, nema nazad…).
Upoznaj nas ukratko sa svim dosadašnjim volonterskim iskustvom?
Volontirala sam u Centru Juraj Bonači u Sinju oko godinu dana, zatim i u Splitu (nažalost, stagnirano zbog situacije s koronom), bila sam u projektu VolON – pojačaj volontiranje 2 školske godine gdje smo većinom surađivali s udrugom za inkluziju – Lastavice, zatim 4-5 godina u 72h bez kompromisa (Sinj, Split, Omiš).
Što te potiče da volontiraš?
Prvenstveno unutarnja motivacija, osmijesi ljudi s kojima se susrećem, poriv da činim dobro i budem onom promjenom koju želim vidjeti u svijetu, koju svatko od nas može učiniti u svojoj sredini.
Kako si se odlučila volontirati s djecom s posebnim potrebamama?
Oduvijek sam imala ljubav za tu posebnu djecu, kroz srednju školu sam razmišljala o upisu na Edukacijsko- rehabilitacijski fakultet, no na kraju je ipak prevagnuo Split i Učiteljski studij. Moram priznati da sam se u početku malo bojala jer sam prilično emocionalno nabijena i teško se nosim s tuđom patnjom, no upoznavši te divne duše, nije mi ostala niti ideja o sažalijevanju. Ubrzo sam bila preplavljena ljubavlju koju nisam mogla ni zamisliti, sad znam da me Gospodin ljubio kroz svakoga od njih. Osim toga, shvatila sam da smo više mi “normalni” u biti oni koji imaju posebne potrebe. 🙂
Koji su tvoji zadaci u radu s njima?
Ovisi o danu, uglavnom pomažem u kreativnim radionicama, pri odlasku u šetnju, u hranjenju ako je potrebno, zatim u animiranju štićenika. Puno razgovaramo, još više se grlimo, a najviše se smijemo zajedno.
S obzirom na bogato iskustvo koje imaš, možeš li usporediti volontiranje u većem gradu i u manjem mjestu?
Pa glavna razlika je u tome što u manjoj sredini (Sinju) sva djeca imaju adekvatnu roditeljsku skrb, vidi se da se s njima radi, da se osjećaju voljenima i prihvaćenima u svojim obiteljima. U Splitu sam većinom bila okružena napuštenom, domskom djecom iza koje su zaista teške životne priče. Samim time da se naslutiti kolika je razlika među štićenicima. Ta su djeca u Splitu gladna ljubavi, strpljenja, radosti, prihvaćanja, pažnje… Uistinu je teško vidjeti njihove borbe i patnje, no bez obzira na to, uspijevaju zadržati vedrinu i jednostavnost.
Jeste li imali negativnih iskustava?
Smatram da u volontiranje (osobito s djecom s teškoćama) treba ući potpuno svjestan potencijalnih teškoća u radu i problema, ali nikako plašeći se. Pamtim nekoliko situacija u kojima su štićenici bili skloni samoozljeđivanju ili su se međusobno porječkali. S obzirom na to da uvijek s njima rade i stručne osobe, svaki problem se vrlo brzo i efikasno riješi…
Možeš li nam ispričati neku anegdotu, dobru stvar koju si doživila?
Sjećam se Valentinova u Sinju gdje su mi štićenici kupili poklon te izradili prigodnu čestitku, zatim pravljenja palačinki u stambenoj jedinici Lastavica, puno je sitnica iz kreativnih radionica čija sam ponosna vlasnica, a možda su mi najdraže šarene naušnice koje su ručni rad štićenika Juraja Bonačija u Sinju.
Što bi poručili mladima kako bi ih pozvali da volontiraju?
Moja topla preporuka jer ćete zasigurno primiti stostruko više nego što date. Poseban je osjećaj prihvaćanja koji dobiješ od tih malih velikih ljudi, a obostrana ljubav i radost su nemjerljive. Usudi se i ti! 😉
Veliko hvala Karli što je ovu poticajnu priču podijelila s nama! Nadamo kako će vas njezina priča potaknuti da svoje srce otvorite najmanjim članovima našega društva te da ćete im dopustiti da ga ispune svojom ljubavlju.
